Ramsko jezero otkrilo potpoljena sela i mezarje

Anto Cvitanović sa svojom ženom Marom došao je vidjeti mjesto gdje su nekada bili mlini ne samo njegove obitelji. Mislio je da će vidjeti barem nešto od njihovih ostataka. Vodenice su se nalazile uz samo izvorište Rame u selu Varvare.

”Moj otac je plakao deset dana kada su nam potopili vodenice. To je bila naša fabrika. Drugih nije bilo. Zemlja se sijala i obrađivala. Zahvaljujući tim mlinima mi smo se obogatili, djecu izrodili. Raširila se familija. Sad nas ima u Zagrebu, Trogiru, Splitu, Mostaru. Ovdje su donosili da melju čak iz Duvna, Vukovskog, Šćita. Sva ramska sela su ovdje mljela žito. Dan i noć se mlilo. Nije bilo kupit žita i brašna. Uzimao se ujam i od toga se živjelo. Uz izvor Rame vodenice su imali Ante Paponja, Meša Bektaš, Ramo Majčić. Naravno, i naši kaurski mlinovi koje je držao moj ćaća Miško Cvitanović. Ispod naših bili su zadružni mlinovi. Međutim, ondašnja vlast je donijela odluku da se gradi jezero i mi tu nismo ništa mogli. U to vrijeme Muslimani su najviše selili za Sarajevo, a Hrvati u Zagreb i Split”, rekao je reporteru Anadolije Ante dok pokazuje mjesto gdje su bile vodenice.

U selu Varvare upoznali smo i Aliju Manjušaka povratnika koji pamti kada se selilo sa ovih prostora.

”Sječa šume, čišćenje zgrada i iseljavanje započelo je 1967. godine. Voda je puštena 1968. godine i negdje oko juna mjeseca je došla ovdje gdje se mi sada nalazimo. Ljudi su plačući išli odavde. Ako niste imali voćnjak, baštu ili neke nasade slabo ste prošli. Čista zemlja se slabo plaćala. Ovo nije prvi puta da jezero ima ovako mali vodostaj. Nekoliko puta do sada to se događalo. Voda se ispusti zbog proizvodnje električne struje a onda se jezero ponovno puni. Ovo je akumulaciono jezero. Oni ako hoće do maja mjeseca jezero će ponovno biti puno“, pričao je Alija.

Nakon posjeta izvorištu Rame otišli smo u bivše selo Kopčić koje je punjenjem akumulacije nestalo pod vodom. Težak i blatnjav put pokušali su Ladom Nivom proći kolege iz Slobodne Dalmacije. Međutim, ni terensko vozilo nije moglo dalje. Pješačili smo nekih sat ipol do Kopčića koji su ostali dio povijesti jednog vremena i jedne vlasti. Još uvijek se vidi staza kamenom popločana koja vodi do džamije. Minaret je napola srušen. Mezari uništeni, kuće također. Svugdje se vide tragovi života. Čak i zemljana posuda za kuhanje. Na jednom od mezarja može se pročitati da je tu sahranjen Beg Ćamil Fetahović. Vladimir Nevistić, predsjednik udruge sportskih ribolovaca Prozor – Rama tvrdi da riblji fond nije pretrpio štetu.

”Vidite da nema nigdje ni jedne uginule ribe. Jeste da je ova razina vode najniža otkako se proizvodi električna struja ali nema bojazni. Voda će najvjerojatnije do kraja svibnja ponovno potopit ove ostatke koje sada gledamo. Prošle godine smo u jezero ubacili oko 80 tisuća mlađi pastrmke. Imamo čuvare i za sada sve dobro funkcionira”, kaže Vladimir.

Ramsko jezero će sigurno ponovno vratiti blistavi sjaj ali u njegovim dubinama ostat će povijest i život mnogih naraštaja koji su platili cijenu razvitka jednog društva i jedne zemlje. Valjda tako mora biti?!