Rat u Ukrajini iz ugla reporterke iz Sarajeva: Scene iz Kijeva su me podsjetile na agresiju na BiH

Novinarka Nadina Maličbegović je sa svojom ekipom sa televizije Al Jazeere Balkans boravila u Kijevu prije početka i tokom prvih dana invazije na ovaj grad. Za Klix.ba je ispričala kako je doživjela početak ruske invazije.

Agresija na Ukrajinu još jednom je stavila u fokus značaj i važnost novinarske profesije. Na prvoj liniji odbrane našli su se zajedno sa vojnicima, novinari i novinarke sa zadatkom da objektivno i odgovorno izvještavaju sa ratnog polja.

Maličbegović je sa svojim kolegama, snimateljem Adnelom Pašićem, producentom Almirom Delićem i SNG operaterom Mariom Kanaetom, u Ukrajinu otputovala desetak dana prije početka agresije. Prema njenim riječima, na ulicama Kijeva ništa nije nagovještavalo opasnost koja stiže. Strani mediji jesu izvještavali o upozorenjima američkih obavještajnih službi po kojima bi se ruska invazija mogla dogoditi vrlo brzo, ali to kao da nije dopiralo do stanovnika Kijeva.

“Deset dana prije početka ruske agresije na Ukrajinu, ništa na ulicama Kijeva nije nagovještavalo opasnost s kojom će se glavni grad i država suočiti. Život u punom jeku. Ljudi na ulicama, mladi i stari. Kafići i restorani otvoreni do kasno u noć. Muzika uživo. Jedina ograničenja bila su ona povazana s pandemijom, ali bila su tako rijetka da ih gotovo niko u Kijevu nije ozbiljno shvatao. Strani mediji izvještavali su o upozorenjima američkih obavještajnih službi po kojima bi se ruska invazija na nezavisnu i suverenu zemlju mogla dogoditi ‘ove sedmice’ ili ‘već sutra’, no to kao da nije dopiralo do stanovnika glavnog grada i političkog vodstva”, kaže Maličbegović za portal Klix.ba dodajući kako je Ukrajincima najava rata djelovala nestvarno i neutemeljeno.

“Rekli bi, ‘Vladimir Vladimirovič Putin napadom na Ukrajinu ne bi dobio ništa, a izgubio bi sve’. Na tvrdnju nekoga iz naše ekipe da ni mi u BiH prije 30 godina nismo vjerovali da je rat moguć, pa ni onda kada su uspostavljene prve barikade u Sarajevu i kada su pale prve žrtve, dobili bismo odgovor da je to potpuno drugačije. Možda i jeste drugačije, u nekom smislu, ali tog 24. februara dok su su se u Kijevu smjenjivale sirene za zračnu opasnost i prve eksplozije, meni je sve to bilo isto”, dodaje novinarka Al Jazeere.

Izazovi izvještavanja u moru dezinformacija

U ratu, jedna strana je agresor, a druga žrtva. Ipak, zadatak novinara je da uzme u obzir širu sliku i sve okolnosti. Informacija je u takvoj situaciji često sredstvo propagande, a Ukrajina je i ranije bila suočena sa cyber napadima.

Zbog toga su Nadina i njena ekipa imali veliku odgovornost. Novinarstvo iziskuje da pored mora informacija koje, kako kaže Nadina, mogu, ali i ne moraju biti tačne, te blokiranih web-stranica vladinih institucija tražite one koje su tačne, jasne i koncizne.

“Mi smo se oslonili na događaje kojima smo svjedočili na terenu, ali i na službene informacije vlasti Ukrajine. Gotovo svi imaju nalog na Twitteru i to nam je pomoglo. Informacije dvije vojske, ukrajinske i ruske, odnosile su se na stanje na ratištu i žrtve, ali bile su potpuno različite. Nismo ih mogli ignorisati, ali smo se prilikom izvještavanja uvijek pozivali na izvor”, govori Nadina.

Maličbegović je u Kijevu upoznala ukrajinsku novinarku čija joj je pomoć bila neprocjenjiva,ali su onda su ona i njena porodica morali napustiti dom.

Još jedan izazova sa kojim su se susretale novinarske ekipe u Ukrajini jeste proces dobivanja dozvole za snimanje na ratištu. Od 2014. godine, od kada traje rat u Donbasu i istoku zemlje, na dozvolu za snimanje i fotografisanje sa terena čekalo se i do mjesec dana. No, nakon prvih zračnih napada, kako kaže Maličbegović, sve dozvole su postale nevažne.

Za strah nema vremena

Trenutak prve eksplozije 24. februara i sirene koje nagovještavaju zračnu opasnost došle su rano ujutru, oko pet sati. Nadina se, sa svojim kolegama, odmah spremala za polazak i odlazak na pogođena mjesta.

“Uslijedile su sirene, jedna iza druge. Za samo nekoliko sati, moja ekipa i ja smo se našli ispred hotela, skupljajući televizijsku opremu i spremajući se za polazak. Neopisivu tišinu u kojoj je svako radio svoj posao ponovno je prekinula sirena za zračnu opasnost, a meni se tada činilo da nikada ništa glasnije nisam čula. Dok sam stajala ispred hotela, razmišljala sam šta sada”, kaže Maličbegović.

U tim trenucima ono što osjećate, kako kaže Nadina Maličbegović, nije strah već zatečenost brzinom kojom se stvari odvijaju. Iako je invazija već najavljivanja, i moglo se pretpostaviti da će do napada doći, niko nije znao da će se sve desiti tako brzo.

“Svi smo znali da može doći i taj trenutak, ali nismo znali da će doći tako brzo. Granate su padale na rubna područja Kijeva. Gađani su stambeni objekti, bolnice. Nisu bila pošteđena ni djeca. Za strah nije bilo vremena. Adrenalin vam pomaže da, uprkos svim teškoćama, radite vaš posao. I to je super, jer uprotivnom, ili biste sjeli i plakali nad sudbinom napadnute zemlje i ljudi, ili bi vas strah pojeo. Za tri dana nas četvero smo promijenili četiri ili pet lokacija u Kijevu. Držali smo se zajedno. Svako od kolega je vrhunski radio svoj dio posla. Koristili smo svaku priliku, pa i ukoliko bismo se našli u skloništu, da pošaljemo neki izvještaj. Pomagali smo jedni drugima i bili pravi tim. Ponosna sam na to”, ističe ona.

Građani u BiH suosjećaju se sa građanima Ukrajine, jer su, kao sada Ukrajinci, oni prije trideset godina bili suočeni sa agresijom koju je na njihovu domovinu vršio neprijatelj.

Nadina kaže da isto kao i devedesetih godina u BiH, tako i sada u Ukrajini, niko nije vjerovao da će biti rata.

“I prije rata, niko od ljudi s kojima sam razgovarala u Kijevu nije vjerovao da će rata biti. Kao u Bosni i Hercegovini. To je bila ta veza. Ubijeđenost da je ‘nemoguće da se to nama desi’. A onda odlazak, nekoliko dana kasnije. Dok smo napuštali grad, već tada pust i ni nalik onom u koji smo došli, iza nas su ostajale porušene zgrade, uplašeni ljudi, ali odlučni da brane svoju državu i podnesu ono što ih sljeduje. Kako bismo izbjegli područja u kojima je djelovanje ruskih oružanih snaga već toliko intenzivo i da predstavlja prijetnju za svakoga, pa i za novinare, vozili smo kroz sela u kojima su mještani uspostavili kontrolne punktove i provjeravali svakoga ko bi pokušao proći taj put prema zapadu. Iako je riječ o vojsci koja je branila svoju suverenu i nezavisnu državu, ta slika naoružanih muškaraca u civilu, vreće s pjeskom i betonski stubovi, neumoljivo su podsjećali na devedesete i sliku u BiH. Kao i slika isprepadanih žena i uplakanih dječijih očiju… Ostaju iza nas, u ludilu rata koji nema nikakvog smisla. Baš kao što ni onaj naš rat prije trideset godina nije imao”, zaključuje Nadina.