RED, RAD I DISCIPLINA: Jedan čovjek oblikuje njemački mentalitet već 500 godina

Kročite nogom u Njemačku ove godine i vjerojatno ćete se susresti s portretima Martina Luthera. S više od 1.000 događaja na 100 lokacija, cijela je nacija je proslavila 500. godišnjicu monaha koji je objavio svojih 95 teza i (možda apokrifno) zakucao ih na vrata crkve u Wittenbergu. Pokrenuo je rascjep u kršćanstvu koji će zauvijek promijeniti ne samo Njemačku, već i svijet.

 

Kod kuće, Lutherovo značenje više nije prvenstveno teološko. Nakon generacija sekularizacije, a da ne spominjemo desetljeća službenog ateizma na nekada komunističkom istoku (koji uključuje Wittenberg), Nijemci nisu naročito religiozni. Ali Reformacija se nije ticala samo Boga. Ona je oblikovala njemački jezik, mentalitet i način života. Stoljećima je zemlja bila iskidana krvavim konfesionalnim sukobima; danas protestanti i katolici pojedinačno čine oko 30% stanovništva. No, nakon njemačkog ujedinjenja u 19. stoljeću, luteranstvo je pobijedio u kulturnim ratovima. “Velik dio onoga što je nekada bilo tipično protestantsko danas doživljavamo kao njemačko”, kaže Christine Eichel, autorica knjige “Deutschland, Lutherland”, koja govori o Lutherovom utjecaju.

 

Započnite s estetikom. Lutheru je, kao i sve ostalo, ona bila ozbiljna stvar. Vjerovao je da je kršćanima zagarantovano spasenje kroz Isusa, ali su imali i obavezu živjeti na takav način da ga zasluže. Razmetanje je stoga bila sramotno odstupanje od asketizma potrebnog za ispitivanje vlastite savjesti. Tragovi te žilavosti žive u njemačkoj arhitekturi Bauhaus s početka 20. stoljeća, pa čak i u stilovima namještaja u IKEA-i (iz luteranske Švedske). Može se vidjeti u skromnoj odjeći, uredskom dekoru i prehrambenim navikama Angele Merkel, kćeri luteranskog župnika i Joachima Gaucka, njemačkog predsjednika i bivšeg župnika. Oboje mogu uživati u sjaju Elizejske palate tokom boravka u Parizu, ali to nikad ne bi prošlo u Berlinu.

 

Luther je dijelio svoju odbojnost za vizualni ukras s drugim protestantskim reformatorima. Ali se razlikovao u ulozi koju je vidio za muziku. Švicarci protestanti John Calvin i Huldrych Zwingli gledali su na muziku kao na senzualno iskušenje i mrštili se na nju. No za Luthera je muzika bila božanski nadahnuto oružje protiv đavola. Želio je da vjernici zajedno pjevaju – na njemačkom, u crkvi i kod kuće, i uz instrumente koji ih prate. Danas Njemačka ima 130 javno finasciranih orkestara, više nego bilo koja druga zemlja. Koncertima se i dalje pristupa kao propovijedima, sumnjičavo i ozbiljno.

 

Lutherova baština također se može vidjeti u činjenici da Njemačka, 17. zemlja s najviše stanovništva na svijetu, ima drugo po veličini tržište knjiga nakon Amerike. Nakon što je preveo Bibliju na njemački jezik, Luther je želio da je čitaju svi, muškarci ili žene, bogati ili siromašni. U početku su protestanti postali pismeniji od katolika; naposljetku su svi Nijemci postali književni.

 

Konačno, poznata teza povezuje Luthera s njemačkim stavovima prema novcu. U tom pogledu, katolici, koji su sveštenicima plaćali za iskupljenje nakon svake runde grijeha, imali su tendenciju upadanja u dugove (Schulden, iz istog korijena kao Schuld ili “krivnja”), dok protestanti vide štednju kao moralni imperativ. Ovaj argument, vrijedan ili ne, ima poznati prsten u uglavnom katoličkim i pravoslavnim zemljama južne Europe, koje su tokom euro krize morale podnositi lekcije o štednji od Wolfganga Schäublea, njemačkog pobožnog luteranskog ministra financija.

 

Ipak, i po pitanju novca Luther se razlikovao od ostalih reformatora. Kad je Max Weber 1904. godine napisao protestantsku radnu etiku, imao je na umu kalvinizam i njemu bliske konfesije, poput američkog puritanizma. Calvin je promatrao sposobnost pojedinca da se obogati kao znak da ga je Bog predodredio da se spasi. Lutheru su kršćani već bili spašeni, pa mu je bogatstvo bilo sumnjivo. Umjesto da ga skupljaju, kršćani bi trebali raditi za svoju zajednicu, a ne za sebe. Rad (Beruf) je tako postao poziv (Berufung). Nije profit, već je preraspodjela bila cilj. Prema Gerhardu Wegneru, profesoru teologije, ovaj “luteranski socijalizam” nalazi sekularni izraz u državama blagostanja Skandinavije i Njemačke.

 

Lutherova “potkožna” ostavština i dalje se pojavljuje na iznenađujućim mjestima, kaže gospođa Eichel. Nijemci, a posebno luterani, kupuju više životnog osiguranja, ali manje dionica od drugih (Luther nije vjerovao u zarađivanje novca, ako se ne radi). I svugdje oni insistiraju na savjesnom poštivanju načela i reda. Religiozno odvajaju svoje smeće po boji i od stakla i svjetski su prvaci u recikliranju (65% svih otpada), lako pobjeđujući drugoplasirane Južnokorejce.

 

Svetiji od tebe

 

Luther također dijeli krivnju za neke negativne osobine pripisane Nijemcima. Bio je duboki antisemit, predrasude koje su njegovi zemljaci proveli pod velikim troškovima (optužio je zle uroke od Jevreja za bolest koja ga je u konačnici ubila). Njemačka legendarna poslušnost autoritetima pripisuje se Lutherovom insistiranju na odvajanju duhovnih i svjetovnih vlasti (koje mu je datom trenutku bilo korisno u suzbijanju seljaka). I iako je lično volio šale, bio je jedan od osnivača njemačke prilično neduhovite i propovjedne tradicije javnog diskursa. Danas su Nijemci prvi koji se žale na svoju nacionalnu naviku držanja prijetećih predavanja.

 

Takav kruti moralizam može činiti teškim poslovanje s Nijemcima, naročito u Briselu, gdje problemi EU zahtijevaju spremnost da se puste određeni prekršaji. Ali ima gorih osobina od pretjeranog morala. Osim toga, 500 godina kasnije, luteranska Njemačka se transformira globalizacijom. Njemačka danas nema samo pobožne asketike, već sve od konzumerističkh hipstera do jogista. Sve veća muslimanska populacija gura zemlju prema novoj vrsti religijskog pluralizma. Gđa. Eichel sama drži njemačke crkve “previše ozbiljnim”; ona posjećuje jednu na čijem čelu je afroamerički propovjednik evanđelja. Ako je negativna strana luteranske baštine Nijemacima činila poteškoću pri olakšavanju ili prihvatanju alternativnih životnih stilova, čini se da polako prelaze preko toga.

 

 

 The Economist