2 9
AUTOR: H.D.
DATUM: stu 7, 2021 @ 7:40
KATEGORIJA: Muzika/TV / Zabava
FIXGEHALT

Bosanskohercegovački kandidat u kategoriji Najbolji međunarodni dugometražni film za nagradu Oskar Američke akademije filmske umjetnosti i nauke (AMPAS) je film “Tabija“ reditelja i scenariste iz Sarajeva, Igora Drljače, koji godinama živi i radi u Kanadi.

NER FIT

Udruženje filmskih radnika BiH organiziralo je izbor te je komisija sastavljena od producenata, reditelja, scenarista i montažera Damira Ibrahimovića, Elme Tataragić, Nedžada Begovića, Zijada Mehića, Ines Tanović, Bojane Vidosavljević, Predraga Solomuna, Sabrine Begović Ćorić, Alema Babića i Meline Alagić, glasanjem odlučila o bh. kandidatu.

Unutrašnji mir

Radnja filma „Tabija“ smještena je u današnje Sarajevo i govori o ljubavi dvoje tinejdžera. Gdje je pronašao inspiraciju, kako je primio ovu vijest o uspjehu svog filma, koliko mu znače nagrade, kako je izgledao njegov put do Kanade Igor Drljača otkrio je u intervjuu iz Kanade za „Avaz“.

– Film je premijerno prikazan na 71. filmskom festivalu u Berlinu, na Sarajevo Film Festivalu je bila bh. premijera, a u decembru će publika imati priliku da ga gleda u bh. kinima. Za vrijeme prikazivanja na SFF-u, iako su karte bile rasprodate, po protokolu za COVID kapacitet je bio oko 30 posto, tako da nije mnogo ljudi imalo priliku da vidi film. Reakcije su bile pozitivne i dobio sam pohvale što sam se bavio sadašnjom situacijom omladine iz različitih sarajevskih krugova – istakao je Drljača.

Tekst se nastavlja nakon reklame

Kako ste primili vijest o kandidaturi za Oskara?

– Bio sam jako iznenađen. Uvijek je velika čast kada kolege vide kvalitet u filmu. Na tome sam im veoma zahvalan.

Koliko Vam znače nagrade?

– Nagrade imaju jedan praktičan efekt, iako je u umjetnosti ideja nagrade pomalo bizarna. One omogućavaju da filmski radovi, kao i drugi radovi, nađu širu publiku. To je veoma značajno pogotovo kod manjih filmova koji nemaju budžet za marketing i nisu u prilici da se bore za pažnju na isti način.

Koju poruku šaljete ovom ljubavnom pričom dvoje tinejdžera iz Sarajeva?

Inspiracija je svuda kada sam u Sarajevu. U razgovoru sa prijateljima, porodicom, mladim ljudima, strancima, penzionerima, pa čak i u novinama koje pišu o dešavanjima u gradu i zemlji. Poruka filma, a da ne pokvarim kraj, je da ljubav može sve. Bosna i Hercegovina ne poštuje svoje mlade ljude, masovno bježe u inozemstvo ili su natjerani da žive na margini. Kako možemo dalje, ako nova generacija, sa svojim novim idejama nema podršku?

Kakva je atmosfera vladala na setu?

– Skladna i otvorena. Bila mi je najveća čast u mom relativno kratkom profesionalnom životu raditi na filmu s ovom ekipom. To je bila najskladnija grupa profesionalaca s kojom sam ikada imao mogućnost da radim na filmu.

Živite u Kanadi, rođeni ste Sarajlija. Šta je za Vas Sarajevo i zašto su teme Vaših filmova toliko povezane s Bosnom i Hercegovinom i regionom?

– Mislim da je to neko pokušavanje da pronađem unutrašnji mir, koji je nestao tih prokletih devedesetih. Dosta nas koji smo rođeni prije rata nosimo ili ratne ili izbjegličke traume, i svako traži način na koji da se izlijeći. Mislim da ja film postao moj način.

Konfuzni rat

Kako je izgledao Vaš put do Kanade?

– Dijete sam iz tzv. mješovitog braka, bošnjačko-srpskog, tako da je rat proizveo ogromnu konfuziju. S mamom i mlađim bratom sam putovao kao izbjeglica skoro godinu dana, nakon što su pale prve granate na Dobrinju gdje smo živjeli prije rata. Mama je osjetila da ne možemo više ostati u Sarajevu, iako je do tada imala nadu da će doći do nekakvog dogovora. Moj tata je i nakon granatiranja mislio da će mir doći brzo, i odlučio je ostati u Sarajevu. Pokušali smo doći do Njemačke, ali nismo uspjeli. S mamom i bratom sam boravio u Vojvodini, u Austriji, i u Dalmaciji. Ta čudna i zanimljiva putovanja za devetogodišnjaka trajala su sve dok nismo bili spojeni s tatom koji je jedva izašao iz opkoljenog Sarajeva. Krajem marta 1993. došli smo u Toronto. Htjeli smo doći u Montreal, jer je moja mama pričala malo francuskog, ali zbog političke tenzije u Kanadi u to vrijeme, Kvebek je imao referendum o otcjepljenju, roditelji su odlučili da dođu u Toronto, gdje je ekonomska i politička situacija bila stabilnija.

Kako gledate na Sarajevo danas?

Sarajevo još ima svoj šarm, ali Sarajlije, nažalost, kao i ostali u BiH odlaze u većim brojevima nego što bilo koja zemlja može da podnese. Ali, s obzirom na tu situaciju, to je čaroban grad, grad koji je istovremeno i prevelik i premal, i tužan i radostan, iscrpljen i pun nade.

Koliko često dolazite?

– Prije pandemije, znao sam ostati oko dva mjeseca godišnje ili više. Sada imam kćerku i živim na drugom kraju Kanade, u Vankuveru, pa putujem manje.

Posljednja uloga Dragana Jovičića

Dragan Jovičić, koji je prošle godine umro od koronavirusa, u filmu „Tabija“ imao je svoju posljednju ulogu. Kakva Vas sjećanja vežu na saradnju?

– To je veliki gubitak za BiH i ta vijest nas je, također, teško pogodila i u Kanadi. Ja sam Dragana upoznao u Kanadi na jednom rođendanu kada je bio u posjeti svojoj porodici u Torontu. Rekao sam mu da bih jednog dana volio raditi s njim. I skoro deset godina poslije, tako se i desilo. Znao sam da ga filmska gluma nije zanimala, ali zamolio sam ga da ne odbije ponudu za ovaj film prije nego što pročita scenario.

  Pristao je, i iako je bila kratka uloga. Ta uloga je važna u okviru cijele priče. Bio je veoma šarmantan i duhovit u toku snimanja i mnogo nam nedostaje.

LIDER