Remzija Šomić sakupljajući otpad, riješio egzistenciju svoje porodice

Remzija Šomić danas je vrlo uspješan poduzetnik iza čijeg uspjeha stoji više od dvadeset godina predanog i napornog rada.

Od nezaposlenog demobilisanog borca 505. brigade, koji je s mnogočlanom porodicom živio na ivici siromaštva, mukotrpnim radom stasao je u poduzetnika čija firma danas zapošljava jedanaest radnika i ostvaruje godišnji promet od tri miliona maraka.

Kada se sagledavaju porodične okolnosti koje su ga nagnale da se odluči na prikupljanje otpada, čime se i danas bavi, postignuti uspjeh Remzije Šomića najbolje se može objasniti poznatom krajiškom izrekom koja kaže: “Bog daje nafaku, a za nafakom treba ići, ne umire se od gladi, umire se od nerada.”

Danas, Remzijina firma “Otpad” slovi za najuspješniju firmu među onima koje se bave prikupljanjem i prodajom sekundarnih sirovina u Unsko-sanskom kantonu. Nešto više od dvije decenije nakon otpočinjanja posla, koji je bio preteča današnje firme, Remzija je ponosan na postignuti uspjeh svoje firme koja godinama redovno servisira sve svoje obaveze prema radnicima i državi, doprinoseći jačanju privrednog sektora i širenju pozitivne poduzetničke klime u Bosni i Hercegovini.

Remzija Šomić Šomo rodio se 1971. godine u naselju Lubarda u općini Bužim. Bio je pripadnik Teritorijalne odbrane Bužim od aprila do augusta 1992. godine. Formiranjem 105. bužimske brigade prekomandovan je u Centar veze, a od decembra 1993. pa do kraja rata boravio je u Prislušnom centru u Komandi brigade. Nakon formiranja Oružanih snaga BiH, izvjesno vrijeme bio je profesionalni vojnik. Sa suprugom Minkom ima troje djece, sinove Mirsada i Mevludina, te kćerku Almedinu. Vlasnik je i direktor firme “Otpad”, koja se od 2005. godine bavi otkupom i reciklažom sekundarnih sirovina, te u toku godine u prosjeku zbrine, reciklira i preproda približno 500 tona različitih otpadnih sirovina. Firma je zvanično registrirana 2010. godine, a jedina je takvog karaktera u općini Bužim. Remzija je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, među kojima i najvišeg općinskog priznanja Povelja “20. februar”.

Nakon što je demobiliziran, Remzija Šomić okrenuo se poljoprivredi, kojom se porodica bavila i prije rata. Bile su to teške godine za njegovu petnaestočlanu porodicu. Radio je sve i svašta samo da bi osigurao minimum uvjeta za život svojim ukućanima. Osim sa suprugom i djecom, Remzija je živio u istom domaćinstvu s ostarjelim roditeljima, potom s dva brata, četiri sestre te sa suprugom i s dvoje djece njegovog poginulog brata Mirsada. U pokušaju osiguravanja egzistencije, 1997. godine počeo je prikupljati otpad.

“Kada sam se kao nezaposleni demobilizirani borac prijavio na konkurs za čuvara u pošti 1999. ili 2000. godine, u oglasu je stajalo da se primaju tri radnika-čuvara, te da prednost imaju demobilizirani borci, bliži članovi porodice poginulih i slično. Ispunjavao sam sve tražene uvjete, bio sam borac cijeli rat, brat mi je kao pripadnik Jurišnog bataljona poginuo za vrijeme ‘prve autonomije’, potom sam bio nezaposlen, a u domaćinstvu sam imao 14 članova porodice na plećima. I nisam imao nikakvog posla niti primanja. Jedino je bratova snaha imala šehidsku penziju. Kad je taj konkurs objavljen, odem kod jednog utjecajnog čovjeka da ga pitam ima li ikakve šanse da budem primljen jer ispunjavam sve uvjete. Da mi, ako nemam šanse, to kaže, da se džaba ne prijavljujem, jer mi se nije isplatilo trošiti novac za dokumentaciju u situaciji kada je porodici svaka marka bila prevažna, a i ne isplati mi se da gubim džaba dan dok izvadim svu papirologiju jer mi smo tada imali konje i zarađivali orući svijetu njive.

Ta osoba mi kaže da se slobodno prijavim. I prijavim se. Kad ono dođe meni nakon dva mjeseca odbijenica. Primljen taj i taj. Krenem da vidim ko je sve primljen, kad ono primljena dvojica koja su već bila zaposlena, samo prelaze s posla na posao. Nije im odgovaralo to što su radili, pa su primljeni na posao koji im je više odgovarao. Kažem sebi: ‘Dragi Bože, dok neko nema nikakvog posla, neko može birati kakav hoće i gdje hoće. Neki mogu birati hoće li jesti crni ili bijeli kruh, a to što ja nemam nikakvog, koga to briga?!’ E, tad mi se vala sve ‘stekeralo’. Vidio sam da nema pravde i da nema hajra dalje ni konkurisati niti tražiti javni posao, nego zasukati rukave i raditi. I tad sam definitivno donio odluku da nema druge nego nastaviti raditi ono što mogu i što najbolje znam, a tada su to bila poljoprivreda i prikupljanje otpada, čime sam se godinu-dvije ranije počeo baviti.”

Prije nego je zvanično registrirao vlastitu firmu, Remzija je godinama sakupljao otpad i prodavao ga firmama koje su na području USK postojale još i u predratno doba. Najviše je sarađivao s firmom “Sirovine” iz Bihaća, koja je nakon privatizacije prestala s radom. “Nakon rata, imali smo konje, ovce i kravu. Od toga smo živjeli. Onda sam se odlučio da s dvojicom braće krenem prikupljati otpad po okolnim deponijama, ali i od naroda. Sve što bismo prikupili prodavao bih firmi iz Bihaća, koja je slala svoje kamione po materijal. U to vrijeme otkupna cijena željeza bila je vrlo jeftina, svega pet feninga po kilogramu. Sarađujući s tom firmom, gledao sam sa strane šta oni rade i tako učio. U početku sam nastojao čim prije prodati sve što sakupim jer sam se bojao da sutra neće biti otkupa. Tako mi je to u početku djelovalo. Onda sam 1999. godine čuvao presu te firme, kada su dolazili u Bužim da presaju sakupljeni otpad iz cijele općine. Spavao sam u autu i čuvao im presu cijelu noć za deset maraka. Dugo mi je trebalo da shvatim što je bit u tom poslu, a ključna stvar koju sam skontao jeste to da je ogromna razlika kad trebaš prodati 500 tona brašna i 500 tona otpada. Da bi prodao toliku količinu brašna, potrebno je sniziti cijenu svake vreće. Kod otpada je obrnuto, što imaš više, to je cijena bolja i to si velikim otkupljivačima privlačniji. Poenta je u tome: ako imaš 500 tona sirovine, lahko ćeš je prodati, dobit ćeš bolju cijenu, dok se kod brašna ili bilo koje druge robe u tom slučaju cijena mora ‘obarati’”, objašnjava Remzija.

Od 2005. do 2010. prikupljao je dokumentaciju za osnivanje firme. U međuvremenu je gradio objekte i pripremao kapacitete. Nakon pribavljanja svih potrebnih odobrenja i saglasnosti, 20. februara 2010. godine ju je registrirao. Od registracije pa do danas promet se kretao od 1,5 do 3 miliona maraka, a broj radnika od 3 do 12. Sve su vrijeme svi radnici bili uredno prijavljeni. Petak im je neradni dan. Uglavnom su zadovoljni plaćom i uvjetima rada. Najbolja potvrda tome jeste da ih većina radi od prvog dana i da ih većina nema namjeru ići iz Bosne.

“Za svih ovih godina napustila su me samo tri radnika. Nakon što je završio srednju školu, i sin mog poginulog brata Mirsada zaposlio se kod mene. Radi već sedam godina. I dvojica moje braće, te dva sina također rade kod mene. Posebno sam sretan što uspio osigurati posao i egzistenciju onima za koje sam i pred Bogom i pred narodom najviše odgovoran”, navodi Remzija.

Firma “Otpad”, uvjeren je Remzija, ima dobru perspektivu. Po njegovim riječima, jedna od ključnih prednosti ove firme jeste njen dobar geografski položaj. “Kad bi se pomjerila samo deset kilometara na bilo koju stranu, teže bi poslovala zbog udaljenosti nekih kooperanata kojima bi bile bliže druge firme. Neki ključni kooperanti dolaze nam jer im je za svega nekoliko kilometara bliža ova firma nego neka druga u okruženju. S vremenom smo izašli i na dobar glas jer ljudi znaju da plaćamo uredno i redovno, da neće biti zakinuti za svoju robu, da je fer vaganje i da je ekspresno plaćanje. Napravili smo ‘ime’ i sad dobrim dijelom to ‘ime’ radi za nas. Stvarali smo to 10-15 godina. Ljudi samo kažu: ‘Pošalji to Šomi, odradit će korektno. Ne moraš ići za kamionom, vagnut će tačno i platit će odmah.’ Ima ljudi koji pošalju po nekoliko kamiona sirovine i neće uopće da se zamaraju time. Imaju puno povjerenje da će sve biti pošteno urađeno. Dođu poslije, za desetak dana, i samo preuzmu novac. Imamo čak i opciju da po robu dođemo na kućnu adresu. Od 2012. godine uspjeli smo zatvoriti cijeli krug proizvodnje. Uvezati sve potrebne radnje – od prikupljanja do odvoza na krajnju adresu kupca. Posjedujemo vagu, mašinu za preradu, te vlastiti transport kamionom do firme koja otkupljuje u Sloveniji. Radimo samo metal, bez papira, najlona, plastike i ostalog materijala. Druge firme prikupljaju i ostale sirovine, što zahtijeva više radnika, a donosi dosta manji prihod”, pojašnjava Remzija.

Od početka 2019. godine firma “Otpad” izvezla je 54 kamiona robe, od čega 52 kamiona željeza, kamion rosvaja i kamion aluminija. “Godišnje izvezemo prosječno 150 kamiona. Od toga je 95% željezo. Približno 70% proizvoda odnosi se na izvoz i uglavnom ide u Sloveniju. Ostatak robe, koju ne možemo prikupiti u većim količinama, prodajemo unutar Bosne i Hercegovine firmama koje imaju dozvolu za transport kroz Hrvatsku. Recimo, dozvolu za transport akumulatora kroz Hrvatsku vrlo je teško dobiti, imaju je samo dvije firme – jedna iz Hercegovine i druga iz Banje Luke, tako da smo primorani takvu robu prodavati njima, a ne direktno u Sloveniju.”

Remzijin ključni moto u radu je: “Pošteno i časno raditi i zaraditi kruh za sebe i djecu.” Kako kaže, ovaj posao voli prije svega i osjeća se ispunjenim dok ga radi. “Najsretniji bih bio da ne moram ništa drugo raditi već samo da iziđem na otpad, da ugasim telefon i da svojim rukama rastavljam materijale koji su tu. Da iz nečega iz čega se rastavljajući dobije 3 KM dobijem 4 ili 5 KM. To me hrani i to me čini sretnim. Kad su sirovine sve na jednom mjestu i kad to sve treba rastaviti, da se ne baci sve u željezo, već da se iz tog materijala izvuče malo bakra, malo aluminija, malo mesinga, cinka ili olova, i da se od toga izvuče što više novca, ali baš da ja to uradim, da osjetim da sam to ja uradio. E, to me posebno čini sretnim. U početku sam više radio fizički, sad više radim psihički. Mnogo se trošim na organizaciju posla, pa onda na praćenja stanja tržišta. Ključna je stvar u ovom poslu svakodnevno praćenje cijene željeza. Recimo, od 2014. pa do 2016. godine, iz mjeseca u mjesec, cijena željeza na tržištu je padala. U 2016. počela se vraćati, ali uz česte oscilacije. Onda je 2017. godine bila dosta bolja, a 2018. je definitivno bila najbolja. Ta je godina bila presudna u mom poslu jer smo napravili najveći promet, ali i ulaganja u visini od približno 700.000 KM.”

Firma “Otpad” u kontinuitetu pruža pomoć socijalno-ugroženim i boračkim populacijama, te daje doprinos različitim projektima sportskog, kulturnog i humanitarnog karaktera. “U firmu često navraća dosta ljudi koji traže pomoć. Imam pravilo da svima dajem pomalo, nikom previše, a nikog ne odbijam. Ljudi koji traže za hranu ili liječenje, potom predstavnici raznih kolektiva iz oblasti sporta, kulture ili boračkih populacija. Više sam zagovornik rada, nego prošenja i udjeljivanja. Kad je baš situacija za pomoći, tad treba pomoći, ali ne treba ljude previše ni učiti na pomoć. Treba ih poticati da rade, da se bore, da svojim rukama nešto privređuju. U Bosni ima posla za svakog ko hoće da radi. Može ovdje uspjeti i demobilizirani borac i nezaposleni, i mlađi, i stariji. Skoro sam pomogao jednom mladom nezaposlenom momku koji je želio pokrenuti vlastiti biznis. Nakon što je završio fakultet i nije mogao naći posao, odlučio se okušati u biznisu. Drago mi je kad vidim da neko hoće raditi, a ne samo kukati kako ništa ne valja i tražiti pomoć, a mlad i zdrav i može svojim rukama zaraditi. Ne zaradim ni ja novac tako lahko da mogu dijeliti šakom i kapom, ali sam spreman pomoći svakom ko želi pokrenuti neki biznis. Pa da je meni neko, kad sam kretao s poslom, mogao pozajmiti nekoliko hiljada maraka, bio bih mu zahvalan do groba. Da smo mi svi privrednici danas spremni pomoći pedeset mladih osoba da pokrenu svoje biznise, to bi bio veliki zamah za privredu cijelog kraja”, završava Remzija Šomić, prenosi USKinfo.

Svih ovih godina firma “Otpad” omogućavala je velikom broju ljudi da kvalitetno zbrinu svoj otpad, da zarade nešto novca, te da sebi po vrlo povoljnim cijenama pronađu veliki broj polovnih dijelova za svakodnevnu upotrebu. Međutim, ključna je stvar to da se početak bavljenja ovim poslom može protumačiti i otpočinjanjem velike ekološke akcije po okolnim šumama. Sve moguće deponije nastale u ratnim godinama, u vrijeme dok se nije otkupljivalo željezo, vrlo su brzo uklonjene i očišćene nakon što se Remzija počeo baviti ovim poslom. Stoga se nastanak i dugogodišnje postojanje firme “Otpad”, osim iz ugla poduzetništva, može i mora posmatrati i iz ekološkog ugla, kroz nemjerljiv doprinos poboljšanju kvaliteta životne sredine.