REPORTAŽA – GRADOVI IZGUBLJENI U PLANINI: U potrazi za zaboravljenim kulama istočne Bosne

---

Lemino brdo je dominantna kota, ali se do nje moze popeti bez većih problema. Mada je, u okruženju u kojem je dosta vrhova, obronaka planina i visova teško reći šta dominira jedno nad drugim.

Rat je opustio taj dio, gdje je nekada bilo simpatično seoce. Osim obnovljene kuće Muje Ćumurovića, lokalnog groblja i pastira tu nema više ništa.

U voćnjaku nekoliko lijepih, oslikanih stećaka.

Ispred nas je brijeg prema kojem smo se uputili. Lijevo magloviti obronci planina.

Negdje između Jeleča i Leminog brda, na širem prostoru te oblasti je dio koji lokalno stanovništvo i lovci koji znaju svaki kamen i brijeg zovu Perinje.

Pogolema oblast je pred nama, nismo imali pojma koji prostor je u pitanju pa je to i za nas bilo iznenađenje.

Kada sam pohodio Udrč i Majstorsku pećinu, na tom lokalitetu posjetio sam i ostatke staroga grada izgubljenog u planini. Mislio sam da je u pitanju Perin ali nije.

Historija, prema onome što sam saznao kaže da se na širem prostoru oko Drine nalaze dva grada za koja se sa sigurnošću ne zna gdje su: Perin i Susjed. Nema putokaza, ali imaju nazivi obronaka, lokalni stanovnici i pretpostavke koje ne moraju biti tačne. Bit će da je ono u Udrču bio Susjed, a ovo je onaj drugi grad. Mada je to manje bitno, jer to je mogla biti i neka druga, zaboravljena kula. Ja se ne trkam sa historičarima niti sam im ikakva smetnja da i oni dođu gdje god misle da treba.

U mojim pohodima po Bosanskim planinama nema nikakve historijske svrhe ni namjere, a vala ni znanja koje je neophodno za ozbiljnije istraživanje. Moj naum je tek da dobacim do skrivenih, zaboravljenih mjesta koja su dokaz kontinuiteta života i pred kojima se čovjek osjeća mali i bespomoćan.

Te kule, ti zidovi, vode, to oštro kamenje zidano rukom tadašnjih zidara tu je vijekovima. Nevjerovatan ambijent Perin grada, prekrasan pogled, mir…

Duboko ispod strme litice huči Drinjača. Ptice horski recituju neponovljivu poeziju prirode. To je to, to je svrha zbog koje dolazim na ovakva mjesta koja oduzimaju dah svojom nevjerovatnošću.

Nema biti šta drugo nego li Perin, taj začudni grad koji izgleda baš jeste bio grad jer pokriva pogolemu oblast.

Ostaci kamenih kula i zidova dominiraju nad okolinom. Imalo bi se na tom mjestu šta istraživati danima.

Blokovi od kamena služili su da tek upotpune ono što je priroda izvajala. Vrijeme je pojelo taj trud u dobroj mjeri no još uvijek je više ili manje vidljivo ono što je na tom mjestu nekada bilo.

Čitav niz zidova, kula, osmatračnica, pojedenih korijenjem drveća, zatrpanih zemljom, urušenih vremenom…

Ostaci Perinja ili ti Perin grada mirišu na davnu prošlost.

Okolo su rijetke, razbacane ovčarske kolibe, ponegdje pastiri koji se dozivaju i stado ovaca ko bijelih tačaka u daljini.

Ispred nas, na drugom brdu ulaz u pogolemu pećinu. Doboko dole ispod jezive strmine huči rijeka, komotna, vesela; ovdje joj ništa ne smeta da pokaže sva svoja čuda.

Kažu da je Drinjačom išao Perin grad sa svojim kulama i osmatračnicama, bit će da je zaista tako.

Ovaj dio Bosne pravo je čudo.

Zidani objekti dobro se vide, neko je bušio rupe, vjerovatno sa namjerom da otkrije starost kamena što govori da nismo jedini koji pohode ovaj mrtvi grad. Lovci, doduše stalno na ovoj lokaciji love lisice i ko zna šta sve ne.

Ovakav pogleda na ambijent možemo vidjeti samo na Nacionalnoj geografiji.

Kada bi se obnovile i umile građevine Perin grada, na ovom mjestu bi se mogla snimiti neka bosanska Igra prijestolja, no to se pouzdano neće dogoditi.

Sakrilo se u tim planinama sve što je Bosna nekada bila i mirno uzdiše neometano ljudskim prisustvom.

Lovim misli ko raspjevane rojeve ptica na licu mjesta i izgledam smiješno sa blokom za pisanje visoko na litici.

Koga zanima da izađe iz grada i krene u neponovljivu avanturu sa dominantnim mirisom prošlosti, to je taj put, naporan i počesto neprohodan ali vrijedan truda.

Ovdje se vidi sva začudnost, mistika, žilavost i težina života koji se unatoč svemu održao do današnjih dana. Puno je sumnjivih rupa koje golicaju maštu, stijena koje je razvalilo korijenje drveća, ulegnuća koja govore da je unutrašnjost možda šuplja, da ispod postoji neku tunel, hm, hm…

Od koga li su se oni branili ogrnuti ovim zidovima, kako su živjeli, kako su lovili?

I mogla je, ako ćemo pravo, Jerina svoje blago sakriti baš ovdje jer tu ga nikada niko ne bi pronašao, a tako ljudi kraj Drine govore.

Nakon usiljenog i napornog pješačenja i veranja po ostacima starog grada spuštamo se do Drinjače. Na tom mjestu je topli izvor vode, i tu, uz vatru doručkujemo i pijemo kafu.

Ekipu neumornih ovaj put čine: Mehmed Đedović, Azir Šabić, Amir Čikarić i Rasim Mehidić.

Drinjača je Amirovo igralište, rijeka uz koju je odrastao, na kojoj peca i čije virove dosta dobro poznaje.

Azir sve bilježi fotografijom i taj njegov album će biti neponovljiva uspomena.

Rasim je planinar sa iskustvom, vidi se to po svemu, i on, kao i mi uživa u ambijentu.

Tu sam i ja, onaj koji po nedođijama obilazi tragove stare Bosne, ni zbog čega drugog nego li zbog ličnog zadovoljstva.

Na ovakvim mjestima se vidi koliko je čovjek mali i nebitan, krhak i kratke pameti…

Kada bih opet išao, valjalo bi se potruditi da pronađem to začudno mjesto ispod obronaka Perin grada, pored zelene rijeke. Napiješ se vode sa termalnog izvora i kafu u tom ambijentu pomirišeš.

Neponovljivo…

Zapisao: Mehmed ĐEDOVIĆ