Rogatica: Sjećanje na dan kada su tišina i tuga postale vječne

Na današnji dan, pred više od tri desetljeća, Rogatica je potonula u tišinu koja još uvijek odzvanja.

Ljeto 1992. godine donijelo je tamu nad ovim istočnobosanskim gradom, koja se nije mjerila brojem dana, već dubinom ljudske boli. Tog juna, dotadašnji suživot, protkivan susjedstvom, povjerenjem i svakodnevicom, prekinut je na najbrutalniji način.

U haosu rata, brojni su pokušali pronaći spas u šumama i obližnjim selima. Oni koji nisu uspjeli, našli su se zatočeni, u školama, domovima i logorima pretvorenim u prostore mučenja i poniženja. Tamo su prestajali biti civili, postajali su brojevi, mete, nijemi svjedoci najstrašnijeg oblika ljudskog zla.

Iz jedne takve tišine, Emina Hodžić zauvijek pamti glasove. Iz njenog doma su odvedeni suprug i dva sina, bez ikakve riječi zbogom. Vidjela ih je posljednji put rano ujutro. Godinama kasnije, pronašla je njihove posmrtne ostatke u zemlji, ne po licima, već po komadićima odjeće i sjećanju koje nije zgasnulo. 

Zaštićeni svjedok je na suđenju bivšem predsjedniku entiteta RS Radovanu Karadžiću, osuđenom na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida i drugih ratnih zločina počinjenih u BiH, govorio o neljudskom tretmanu u Srednjoškolskom centru, gdje je bio zatvoren od maja 1992. sa svojom porodicom.

“Moja porodica je doživjela strašne golgote. Moja kćerka je tada 1992. godine – sa sedam i po godina – silovana. I to nekoliko puta. Moj sin, koji je imao 13 godina, silovan je mjesecima, i to najviše boli. Silovali su i mene, ali to sam nekako progutao, ali kad su djeca u pitanju, teško“, kazao je on, dodavši da je i njegova supruga bila odvođena, ali da o tome nikada nisu razgovarali.

Priče iz tog perioda ne pričaju se lako. One se šaptom prenose, jer je bol duboka, a rana još otvorena. U tim logorima, poput onih u Srednjoškolskom centru ili zloglasnom Rasadniku, ljudi su mučeni, žene i djeca silovani, a civili izvođeni bez povratka. Mnogi svjedoci, čak i danas, govore tiho, ne iz straha, već iz poštovanja prema onima koji više ne mogu govoriti.

Nazif Zimić, koji je u školskim klupama predavao prije rata, više nikada nije zakoračio u zgradu gdje su se odvijali zločini. Umjesto znanja, tada su se u tim prostorima širili jauci. U masovnoj grobnici pronašao je posmrtne ostatke svoje braće, među pepelom i piljevinom, jer su tijela bila zapaljena kako bi se prikrili tragovi. U toj tišini, prepoznao je ono što mu je bilo najbliže na svijetu.

Rogatica danas miruje, ali svake godine, 19. juna, grad progovara. Cvijeće na mezarju, suze na obrazima, tiha molitva, sve to svjedoči da zaborava nema. Oko 300 osoba se još uvijek vodi kao nestalo, a svaka od tih brojki je nečije ime, nečija priča, nečiji svijet koji je stao.