Roštilj zamijenile brige i računi

Nekada je Prvi maj bio datum koji se čekao s radošću. Dani uoči praznika bili su rezervisani za bakljade, planiranje izleta, sindikalna okupljanja i druženja koja su okupljala komšije, prijatelje i porodice. Danas je slika znatno sumornija, za mnoge građane postao je podsjetnik koliko je život poskupio, a standard pao.

Umjesto veselja i zajedništva, ove godine računaju koliko košta kilogram mesa, vreća uglja za roštilj ili obična salata. Praznik rada u zemlji sa sve manje sigurnog rada sve više liči na dan frustracije.

Nekad se slavilo zajedno

Prvi maj je decenijama bio simbol zajedništva. Ljudi su izlazili u prirodu, okupljali se u velikim društvima i dijelili hranu, muziku i dobro raspoloženje. Danas se sve češće slavi u krugu najuže porodice, ako se uopće slavi.

Simbol Prvog maja je svakako jagnje na ražnju. No, sve si teže to građani mogu priuštiti. Prije 5 godina jagnje od 20 kilograma bilo je otprilike od 180-200 KM, a danas je cijena drastično veća, dakle za jedno jagnje morate izdvojiti otprilike od 400-450 KM. Mnogi si to nažalost ne mogu priuštiti. Slična situacija i sa ćevapima. Prije 5 godina kilogram ćevapa je bio oko 10 maraka, sada je 20, navodi naša novinarka Sara Delić u prilogu.

Navedeni rast cijena dovoljno govori zašto je praznična atmosfera zamijenjena rezignacijom.

Pijace bez gužve, roštilji bez mesa

Na sarajevskim pijacama pred praznik nekada se jedva prolazilo od kupaca. Danas prodavači govore o padu prometa i slaboj kupovnoj moći. Građani više ne kupuju “za praznik”, već samo ono što moraju.

“Rijetko ko može sebi da priušti roštilj ko što smo prije roštiljali, nema više toga da se zapali 100 roštilja, da se veseli da se raduje, nema ništa.”

“Janje to je skupo, to može da se udruži grupa pa da se počasti, nažalost, takvo nam je vrijeme, da je samo meso nego je i ono osnovno, hljeb mlijeko, šta penzioner može, ništa.”

“Ima i prihvatljivo, ali za običan svijet je skupo.”

Hoćete li vi negdje za Prvi maj?

“Ja neću. Ja ću kući”

To je možda i najkraći opis današnje realnosti, praznik se češće provodi kod kuće, bez prazničnog osjećaja.

Podijeljena slika društva

Kao i kod svake ekonomske teme, postoje i drugačiji glasovi. Neki smatraju da problem nije samo u cijenama, nego i u odnosu prema radu.

“Ovo je sve jeftino, neće niko ništa da radi, ostavili su svi svoju zemlju, hoće džaba, ne može, mora se raditi.”

“Ko ima jednu nikako, ko ima dvije nekako se krpi. Helem nek se zdravo elhamdulilah.”

Sjećanja na vremena kada je Prvi maj imao smisao

Starije generacije pamte dane kada je ovaj praznik bio mnogo više od slobodnog dana. Tada su organizovani sportski događaji, izložbe, višednevni programi i masovna okupljanja.

“Prvi maj kako je nekada u davna doba bio, sa mojim roditeljima dok sam bila dijete obavezno se išlo na izlete, tada su bili prvi majevi sunčani i fini, a sada je sve manje takvih, obavezno se nosilo janje, peklo se a bilo je nekih koji su čak pristavljali i grah. Nosilo se sve, i jedni sa drugima smo bili, nije to bilo idemo moja porodica i više niko, to je bila grupa ljudi i druženja, ljudi su bili ljudski.”

U toj rečenici “ljudi su bili ljudski” možda se krije najveća razlika između nekad i sad.

Poljoprivrednici upozoravaju: Uvoz uništava domaće

Dok građani kukaju zbog cijena, proizvođači upozoravaju da ni njima nije lako. Troškovi rastu, a domaća proizvodnja slabi pod pritiskom uvoza.

“Ljudi su navikli do sada da okreću janje, međutim sami gledamo kakva je socijalna situacija, ljudi gledaju da prežive, da bi kupio osnovne stvari, vidjeli ste da ode u prodavnicu da kupi jednu papriku, jedan paradajz. Tako isto za jagnje za okretanje ražnja, za 1. maj Boga mi je to puno puno slabije nego do sad što je bilo.”

“Mi smo sami krivi što smo uništili proizvodnju mesa bikova i junadi. Nama sad cijenu sada diktira uvozni lobi. Imamo lošu proizvodnju u BiH, a sama situacija u kojoj se nalaze poljoprivrednici gledajući cijene i nafte i prema tome se i sve ostalo ravna je veoma veoma teško. Skaču cijene proizvoda hrane i svega ostalog.”

Bez podrške domaćoj proizvodnji, i proizvođač i kupac ostaju gubitnici.

Praznik rada bez radničkog dostojanstva

Prvi maj bi trebao biti podsjetnik na borbu za bolji život radnika. U Bosni i Hercegovini sve više je podsjetnik da mnogi rade, a opet jedva žive. Država ne štiti dovoljno ni proizvođača ni potrošača, a građani su prepušteni sami sebi.

Dok cijene rastu, a plate kasne za realnošću, Prvi maj više nije praznik radosti nego ogledalo društva koje je izgubilo osjećaj sigurnosti.

Hayat