“RukaNade”: Priča Bosanke koja je 1998. otišla u Ameriku, a danas hrani 150 beskućnika mjesečno

Da se snovi vrlo često ostvaruju, dokazuje životna priča Nermane Huskić, Bosanke s adresom u Americi. Davne 1998. godine, kada je imala samo 11 godina, Nermana je s porodicom otišla u Saint Louis, gdje danas živi sa suprugom Muamerom. Uvijek joj je želja bila, kaže nam, da pomaže ljudima. No, ni sanjala nije da će jednog dana biti na čelu humanitarne organizacije koja nosi naziv “RukaNade” i pomaže ljudima širom svijeta, beskućnicima u Saint Louisu, ali i ljudima u Bosni i Hercegovini. No, ono što je jedne noći Nermana sanjala odredilo je njen životni poziv.

“Sanjala sam jedne noći da sam došla u BiH, da vozim automobil pun hrane koju dijelim siromašnim ljudima od kuće do kuće. U mom snu padao je snijeg. Sjećam se da sam usnila jednu staricu koja je živjela u ruševini. Nahranila sam je i kupila joj drva da se ugrije. San je bio toliko realističan da se i danas toga sjećam”, počinje svoju priču Huskić.

Kada je 2016. godine došla u BiH, njen san se ostvario…

“Jednoj porodici iz Semizovca, čija se beba rodila prije vremena, tada je trebala pomoć. Zajedno sa svojim prijateljicama, porodicom i dobrim ljudima sakupila sam 17.000 KM. Međutim, nismo mogli sav taj novac dati samo jednoj porodici pa smo odlučili novac dati i drugima kojima je to bilo potrebno. Sve to vrijeme dok sam bila u BiH, bavila sam se humanitarnim radom. Tada je, sjećam se, padao snijeg, i sjetila sam se svog sna. Shvatila sam to kao znak od Boga, da se trebam baviti time da pomažem ljudima. Isplakala sam se i odlučila da će to biti moj životni poziv”, kroz suze nam priča Huskić.

Nermana Huskić sa suprugom Muamerom (Foto: I.Š./Klix.ba)

Po povratku u Ameriku Nermana je odmah osnovala i registrovala organizaciju “RukaNade”. Počelo je projekt po projekt, da bi danas zahvaljujući ovoj organizaciji mnoge porodice našle spas.

I ovu posjetu Bosni i Hercegovini Nermana je iskoristila kako bi donirala hranu, odjeću, igračke i sve što je bilo potrebno nezbrinutoj djeci u domovima u Sarajevu, ali i njenom rodnom Zvorniku.

“Pomažemo na razne načine, bilo da se radi o odjeći, obući, hrani, kućanskim aparatima… Znalo se desiti da na putu prema nekom udruženju, gdje smo već ranije dogovorili susret, ugledamo nekoga ko živi u porušenoj kući ili prosi. Stanemo, razgovaramo s njima, provjerimo njihove navode, a onda im pomognemo. U Zvorniku smo jednoj ženi napravili kuću, drugima smo promijenili parket, a jednoj porodici kupili smo i kravu. Osmijeh nane koja je do jučer živjela u šupi, djeteta koje ima nove igračke ili porodice koja zimu neće provesti u hladnoj kući naša su najveća nagrada”, kaže Huskić.

Ratna dešavanja uveliko su, priznaje nam, doprinijela nastanku organizacije “RukaNade”.

“Prošla sam kroz ratna dešavanja i to me obilježilo za čitav život. Sve smo u Zvorniku morali ostaviti, spavati po šumama, u kolektivnom smještaju, u školama, tuđim kućama… Znam šta znači imati, a šta ne. Nikad nisam zaboravila kako je nama bilo u ratu, kakav je osjećaj kad nemaš da jedeš, nemaš čime da se igraš, nemaš osnovne stvari. Jednostavno, da nemamo krov nad glavom. I taj osjećaj više nikad nikome nisam poželjela”, kaže Huskić.

Organizacija “RukaNade” također pomaže beskućnicima u Saint Louisu, gdje je ovaj problem, kaže naša sagovornica, mnogo zastupljen.

Foto: I.Š./Klix.ba

“Mi smo došli u Ameriku kao izbjeglice, neko je i nama pomogao, sad je došlo vrijeme da i mi vratimo tu pomoć nekom drugom. Nismo samo došli i uzeli resurse od države. Organizacija “RukaNade” hrani od 120 do 150 djece i žena beskućnika mjesečno. Kad kupujemo donacije, gledamo da je to hrana koju bismo i mi jeli. Ljudi imaju predrasude prema beskućnicima, ali trebaju biti svjesni toga da nisu svi završili na ulicama zbog droge ili alkohola, neko je tamo završio zbog finansijskih problema. Možda su i oni imali sve, ali su to sticajem okolnosti izgubili preko noći”, ističe Huskić.

Najavila je Nermana i da bi u našu zemlju uskoro mogli doći i mališani iz Amerike.

“Želim da dovedemo djecu naših ljudi ovdje, da neko vrijeme pomažu u udruženjima s kojima radimo projekte, a da poslije organiziramo izlete kako bi upoznali ljepote ove zemlje. Veoma je važno i da vide sve to, da znaju koliko oni imaju, a koliko neko drugi nema, da pomognu i da budu zahvalni”, navodi Huskić.

Na koncu vrlo ugodnog razgovora Nermana poručuje: “Zajedno smo jači. Ujedinimo se i pomozimo jedni drugima”.

Klix.ba