Rutinski zahvat zakomplikovao život: Velida ostala bez nosa, jedini spas operacija od 40.000 KM

Posljednje tri godine za dvadesetosmogodišnju Sarajku Velidu Šarak otkako je otišla na rutinsku operaciju nosa, postale su prava noćna mora.

Zbog komplikacija nastalih na toj operaciji, Velida je bila prinuđena još nekoliko puta ići pod nož, ali svaki put bezuspješno, jer su joj nos i lice postali neprepoznatljivi.

– Sve se desilo u januaru 2016. godine kada sam otišla na rutinsku operaciju nosa, nakon koje sam doživjela komplikacije gdje se na vrhu moga nosa preko noći pojavila nekroza, odnosno odumiranje tkiva, i počela da zahvata sve više i više zdravog tkiva koje je rezano i rezano do toga da je moje lice unakaženo, da sam trpila velike bolove i proživjela pravi emotivni pakao iz kojeg ni sama ne znam na koji način sam izašla. Tada sam imala 26 godina, do tada sam imala normalan život, ispunjen ljubavlju, zadovoljstvom, stalnim smijehom i duhom kakav samo neko iz Sarajeva može imati – napisala je Šarak u svom pismu.

Za nekoga tih godina osnovni problemi su bili kako doći do egzistencije, pronaći pravi posao, što sam uspjela, izaći sa društvom i zabaviti se i vjerovati da će se pojaviti onaj pravi muškarac s kojim ću osnovati porodicu i imati zdravu djecu. Tog dana kada je urađena moja prva operacija, dodala je Šarak, svi ti problemi i snovi su postali tako mali i minorni, sada već čini mi se nakon dvije godine i izgubljeni.

– Moj jedini problem već dvije godine je fizičke i psihičke prirode, jer ja više nemam nos, nemam samopouzdanje, nemam volju i jako teško da imam i želju za neke stvari koje su normalne za djevojku mojih godina. Preko nosa nosim flaster, često biram onaj koji je najbliži mojoj boji kože i možete samo zamisliti kako teško izađem među sve one ljude s kojima moram komunicirati, susretati se i raditi, a moram, protiv sebe, protiv stida, protiv bola, protiv svakog dana iznova se boriti. Zamislite da se nakon rutinske operacije probudite i u ogledalu ugledate stranca, nekoga ko više nema normalan život, čiji su svi snovi srušeni, neko s kim se morate upoznati i naučiti živjeti, nekog novog vas čiji dio tijela nedostaje, čija je duša isparana, djevojku koja je iskreni smijeh zamijenila prisilom, kompleksom, tugom i bolom. Predugo, sati i dani su kao vječnost, bolni su pogledi u ogledalo, bolan je odraz koji vidim, bolni su svi šavovi koji su ostali. Najbolniji je onaj koji nosim duboko u sebi i s kojim se ovim pismom želim suočiti, želim ga pobijediti, želim se konačno vratiti životu i još jednom pokušati – navela je Šarak.

Ljekar koji je izvršio prvu, neuspješnu operaciju nosa, na sve načine pokušavao je Velidi vratiti nos u prvobitno stanje, ali ni nakon četiri zahvata kod različitih stručnjaka nije bilo uspjeha, jer je su njen organizam i koža to i dalje odbacivali.

– Na svaku sam išla sa ogromnom nadom i željom da se iz narkoze probudim sa nosem koji više neću kriti, na koji ću normalno disati, zbog kojeg se neću trčeći i sa rukom preko lica vraćati kući, kako bi stavila na njega flaster koji sam zaboravila, da se ne bi susretala sa različitim pogledima, da ne bi svaki put iznova morala odgovarati na bolna pitanja i slušala riječi utjehe, a ima li ih? Može li ih biti? Svaka operacija koju sam imala do sada, a radila sam ih u državnoj bolnici odnosila je po dio mene i psihički i fizički. Uzimali su mi hrskavicu iza ušiju, pravili su nove rezove, umetali silikone koji su ispadali i svaki put me budili u ogromnim bolovima i sa podlivima ispod očiju i po cijelom licu i svaka je počinjala sa ulijevanjem nade da će biti posljednja, da će me vratiti normalnim tokovima života, da će mi skinuti veliko breme i da ću jednom i ja biti voljena i biti majka. Teško mi je ispred najmilijih skinuti maske kojima prikrivam nedostatak, a zamislite tek kako mi je teško povjerovati nekome ko u meni vidi onu staru mene s kojom bi mogao razviti bilo kakav odnos. Najteže mi je u susjednoj sobi, praveći se da ništa ne čujem, slušati majku kako jeca, pokušati biti jača od nje i uvjeriti je da će biti sve dobro, nasmijati se kada se rasipam, raspadam, kada bi najradije vrisnula tako da srušim svoj komad neba i slomim konačno vriskom svoje srce – napisala je dvadesetosmogodišnjakinja.

Iako se gotovo pomirila sa nedostatkom sa kojim bi čitav život živjela, Velidi je novi tračak nade unijela informacija da u susjednu državu u regionu uskoro dolazi eminentni doktor, koji je sudjelovao u prvoj uspješnoj transplataciji lica u svijetu.  Nažalost, Velida, koja živi sa majkom, penzionerkom i mlađim bratom koji još ne radi, iako je zaposlena, nema dovoljno novca da plati novu operaciju koja bi joj mogla spasiti nos i dati “normalan izgled licu”.

-Ja koja sam jedva stigla do zaposlenja, koje iziskuje stalne kontakte sa ljudima, ni sama ne znam kako sam ga očuvala jer sam iz razloga oporavaka odsustvovala i po par mjeseci. U neku ruku, ta borba za našu egzistenciju me je i natjerala da takva, kakva sam sada izađem iz kuće, stisnem zube i radim, zarađujem i istovremeno plaćam veliki kredit koji sam podigla prije nego što mi se sve desilo, kako bi se educirala i pokušala da napredujem i kako bi sanirala dijelove kuće u kojoj živimo. Paralelno sam tragala za doktorima koji bi mi mogli pomoći, čitala o uspjesima pojedinih i svaki put se razočaravala kada bi mi nakon obraćanja slali predračune koje ne mogu platiti, nemam tolika sredstva, a ovaj put je nažalost novac bio taj kojim se može kupiti osmijeh i zdravlje, koji se inače njime ne kupuju. Ovaj put moj stari život košta od 15.000 do 20.000 eura, a što ću finalno znati kada odem na prvi pregled koji je zakazan u martu ove godine. Molim vas ukoliko ste u prilici pomozite mi da se vratim, da živim, da se borim, ne da odem iz svoje zemlje u kojoj sam pred sami rat rođena, u istom odrastala, u kojem mi je otac bio borac, kojeg je ubio mir i borba za egzistenciju. U nadi, kako ćete prepoznati svu težinu, ovog samo malog djelića onoga što proživljavam i pomoći mi…vjerujem u neko ljepše i bolje sutra i kako ću zahvaljujući vama uspjeti ostvariti ono za čime čeznem, a to je puni udisaj, samo jedan puni udisaj i svijet će moći biti moj – navela je Velida.

Humanitarno udruženje Pomozi.ba već je pokrenulo akciju kako bi pomoglo ovoj Sarajki donirajuci 2.000 KM.  Također ova organizacija je ustupila broj 17013 putem kojeg se mogu donirati 2 KM, kako bi Velide Šarak mogla otići na operaciju koja bijoj konačno mogla vratiti sreću.

Faktor.ba