erdogan 333 696x418 1
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: Svijet / Vijesti
Kurbani 2021

Esej Samuela Huntingtona iz 1993. godine “Sukob civilizacija?” je neprestano tumačen u protekle tri decenije. Bez obzira na to šta neko mislio o njegovoj tezi da će kulturni identitet pokretati politiku nakon Hladnog rata, Huntington je djelimično bio u pravu u vezi s Turskom, piše Foreign Affairs.

Huntignton je predvidio da će prozapadna naklonjenost turske sekularne elite biti zamijenjena nacionalističkim i islamskim elementima i bio je u pravu.

Posljednjih nekoliko godina odnosi Turske sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropom u najmanju ruku su bili burni. Turska ne vjeruje Sjedinjenim Državama zbog podrške kurdskim snagama u Siriji i neisporučivanja klerika Fethullaha Gulena, kojeg je Ankara prepoznala kao organizatora neuspjelog puča 2016. Odnosi Turske s Evropom nisu bili ništa bolji. Evropski čelnici izmorili su se od sve većeg neliberalizma i nestrpljivosti Turske sa širenjenjem vojnog utjecaja u istočnom Mediteranu.

U međuvremenu, Ankara se okrenula novim partnerima. Vlada je kupila ruske sisteme naoružanja, mimo želja svojih saveznika u NATO-u i sarađivala je s Moskvom na velikim infrastrukturnim projektima, uključujući plinovode i prvi nuklearni reaktor u Turskoj. Turska i Rusija zajedno su stvorile sfere utjecaja u Libiji i Siriji. A u posljednje vrijeme Turska se udvarala Kini, ganjajući kineska ulaganja, nabavljajući vakcinu Covid-19 proizvedenu u kineskoj kompaniji Sinovac i odbijajući kritikovati pekinški tretman Ujgura.

Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Ovo nije privremeno pozicioniranje, već dublja promjena turske vanjskopolitičke orijentacije. U gotovo dvije decenije Erdoganove vladavine Turska je postala manje zainteresovana nego što je nekad bila za članstvo u transatlantskom klubu ili za težnju za članstvom u Evropskoj uniji. Umjesto toga, vlada je nastojala repozicionirati zemlju kao regionalnog hegemona.

Turska više od svega teži da bude samostalna sila. Njenu novu vanjsku politiku najbolje je shvatiti ne kao zanos prema Rusiji ili Kini, već kao izraz želje da zadrži poziciju u svakom taboru i upravlja rivalstvom velikih sila. Erdoganov je režim konstruisao ovu promjenu i međunarodne okolnosti su mu to omogućile. Nova vlada u Ankari, niti obnovljeni zapadni savez ne mogu je preokrenuti. Mreža političara, birokrata, novinara i naučnika otvoreno sumnjičava u vezi sa Zapadom sada dominira sigurnosnom kulturom zemlje. Nezavisna turska vanjska politika tu je da ostane.

Ideja da je Turska jedinstvena među svojim susjedima i da joj je suđeno da vrati regionalnu vodeću ulogu, slično njemačkom konceptu Sonderwega s kraja devetnaestog stoljeća ili “odvojenom putu”, utemeljena je u koncepciji zemlje kao nasljednice Osmanskog carstva.

Vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) sve češće pozivajući se na osmansko naslijeđe opravdava svoju vanjsku politiku. Provladini mediji širenje turskog vojnog utjecaja na bivše osmanske zemlje, poput Iraka, Libije, Sirije i Kavkaza, slave kao ponovno rođenje usnulog diva. Erdogan je pak “vođa stoljeća”, moderna verzija sultana s kraja devetnaestog stoljeća, kojeg poštuje, Abdulhamida II, koji se odupirao pozivima na ustavnu reformu, držao liniju protiv Zapada i preduhitrio propadanje carstva.

Prava Erdoganova vještina je iskorištavanje praznina u međunarodnom sistemu i pronalaženje prilika da se Rusija i Sjedinjene Države nadmeću jedna protiv druge. Naprimjer, u Siriji je turska prisutnost bila prijetnja kurdskim snagama koje podržavaju SAD, ali Washington je to shvatio i kao izvor poluge protiv ruskog zadiranja. Ulazeći u slične sukobe, Turska sebi stvara prostor u doba rivalstva velikih sila. Cilj Ankare, kako to često kažu turski komentatori, jeste “imati mjesto za stolom”.

Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Vojna snaga Ankare i povlačenje Washingtona s Bliskog Istoka olakšali su put turskim uplitanjima u regionalne sukobe. Rastuća odbrambena industrija u zemlji opskrbila je turske trupe u Iraku, Libiji i Siriji. Turski dronovi pomogli su osigurati odlučujuću pobjedu Azerbejdžana na bojnom polju protiv Armenije u Nagorno-Karabahu prošle jeseni.

Kako je sve veće oslanjanje turskog vojno-industrijskog kompleksa davalo njenim liderima samopouzdanje za projiciranje moći u regiji, Trumpov nedostatak interesa za Bliski istok i želja za dobrim ličnim odnosom s Erdoganom pružio im je priliku. Turska je proširila svoje pomorske operacije na istočnom Mediteranu i izgradila baze u Kataru i Somaliji, a da se nije mnogo brinula zbog protivljenja Sjedinjenih Država. Umjesto toga, Rusija je bila sila na koju je Erdogan morao pripaziti. Turski predsjednik uspostavio je blizak odnos s Putinom i djelovao je uz koordinaciju i pristanak Moskve u svakom raspoređivanju u inostranstvu. Ipak, Rusija je nametnula geografska ograničenja turskoj zoni utjecaja u Libiji, Siriji i na Kavkazu – ostavivši Ankaru frustriranom, ali i ohrabrenom.

U projiciranju moći u inostranstvu, Erdogan je do sada mudro povlačio poteze. Ono što iznenađuje jeste da je to uspio iz krhke pozicije kod kuće. Turska se suočava s ozbiljnom ekonomskom krizom s dvocifrenom stopom inflacije, naglim padom vrijednosti lire i velikom nezaposlenošću, što je rezultovalo bijegom kapitala i siromašenjem prosječnih Turaka. Ekonomisti se prvi put nakon desetljeća pribojavaju krize platne bilance. U anketi održanoj u aprilu, manje od 30 posto ispitanika reklo je da bi podržalo AKP ako bi se izbori održali te sedmice, znatno ispod 49 posto, koliko ih je 2015. glasalo za stranku.

Ni Erdoganov vanjskopolitički dosje možda ga neće otkupiti. Poput građana mnogih drugih naroda, Turci vjeruju u iznimnost svoje zemlje. Ankete ukazuju na popularnu potporu vraćanju Turske na svjetsku scenu, a većina glasača dijeli Erdoganove sumnje u Zapad, posebno u Sjedinjene Države. Međutim, za sve osim najžešćih nacionalista to nije dovoljno. Većina glasača je pragmatična: ne žele da se Turska udalji od zapadnih saveznika ako ta izolacija bude plaćena nihovom ekonomskom dobrobiti i kvalitetom života.

Unatoč neumoljivom nacionalizmu provladinih medija, među stanovništvom raste osjećaj da Erdogan prejako forsira vanjsku politiku. Čini se da je Turska izgubila osjećaj svrhe i otuđila previše od svojih prijatelja, čineći možda iste strateške pogreške koje su Osmanlije koštale carstva.

Foto: EPA-EFE
Foto: EPA-EFE

Ograničenja slobode govora, zatvaranje mnogih kurdskih političara i drugi oblici vladine represije čine politička natjecanja manje poštenim, ali Erdoganu i AKP-u ne garantuju pobjedu na sljedećim izborima, zakazanim za 2023. godinu.

Erdoganov izazivač na tim izborima bez sumnje će se obvezati da će voditi manje borbenu vanjsku politiku i stabilnije odnose sa svjetskim silama. Neka nova vlada mogla bi popraviti veze s NATO-om, normalizovati odnose s regionalnim neprijateljima, uključujući Egipat i UAE, ili reanimirati pregovore Turske o članstvu s EU, čak i ako je to uzaludan napor.

Sam Erdogan mogao bi se pokušati okrenuti prema Zapadu ako smatra da projekt američkog predsjednika Joea Bidena za oživljavanje poretka predvođenog SAD-om dovoljno obećava. Međutim, ako se vidi da američka moć opada, Turska će to shvatiti kao priliku da proširi svoju ulogu u globalnoj politici. I teško je zamisliti da bi se bilo koji vodeći političar, bilo u AKP-u ili u opoziciji, suprotstavio nacionalističkim strujama u zemlji i zauzeo bezrezervno prozapadni stav.

Dugoročno gledano, nezavisna turska vanjska politika ustrajat će sa ili bez trenutnog predsjednika. Ankara će vjerovatno nastaviti širiti svoj suverenitet na istočnom Mediteranu, svoje resurse posvetiti razvoju odbrane i proširiti svoj utjecaj na regionalna pitanja. Turska je preuzela ulogu nasljednika carstva i nastavit će svojim zasebnim putem – svojim Sonderwegom.