Šabani: Bazene smo vratili Zeničanima. Godinama sam upozoravao da megalomanski pristup nije rješenje

Vlada Zeničko-dobojskog kantona pokazala je da se i nakon godina čekanja, problema i različitih opstrukcija može doći do konkretnog rezultata – bazeni su ponovo tu za Zeničane. Pitanje jednog sportskog objekta je postalo pitanje odnosa prema građanima, zahvaljujući špekulantu, politikantu i megalomanu, čija sujeta je povrijeđena jer ga Zeničani neće pamtiti ni po čemu dobrom. 

Pamtiti će ga po obećanjima, poput Žičare, McDolandsa, decenije ispraznih obećanja. Jeidno u čemu je uspio jeste zavađanje komšija, unošenje smutnji, gajenje farmi botova i lažnih profila za odstrel svih koji ne misle kao Kralj. 

I taj Lidl, jedino “obećanje” koje je tuđi poslovni plan, završio je na privatnoj zemlji “čovjeka koji je oslobodio Zeničane”. 

Godinama sam upozoravao da je potrebno tražiti realno, fazno i održivo rješenje za bazene u Zenici, umjesto da se građani ostave bez mogućnosti da koriste ono što im je godinama bilo dostupno.

Za to vrijeme, Zeničani su tokom ljetnih mjeseci bili prinuđeni osvježenje i rekreaciju tražiti u drugim gradovima. Grad koji ima stotinu hiljada stanovnika godinama nije imao funkcionalne gradske bazene. To nije normalno i nije nešto što trebamo prihvatiti kao sudbinu.

Od početka sam zagovarao pristup koji bi omogućio da se posao radi u fazama. Tako bi građani imali gdje otići na kupanje, djeca bi mogla trenirati, a istovremeno bi se radilo na dugoročnom rješenju.

Umjesto toga, ušlo se u koncept koji je postavljen kao veliki, megalomanski projekt, sa ogromnim troškovima izgradnje, ali i još važnijim pitanjem – ko će taj kompleks sutra plaćati i održavati?

O tome se danas premalo govori.

Prema dostupnim procjenama onih koji kompleks grade i znaju šta rade, samo godišnje održavanje moglo bi iznositi oko 3,5 miliona KM. To je približno 10.000 KM svakog dana. Svakog od 365 dana u godini. I zato danas moramo postaviti jednostavno pitanje: može li Zenica dugoročno nositi takav trošak?

Nije problem napraviti veliki objekat. Problem je napraviti objekat koji će građani moći koristiti i za pet, deset ili dvadeset godina, a da njegovo održavanje ne postane teret za javne budžete.

Zato je fazna realizacija bila razumno i odgovorno rješenje. Otvoreni bazeni mogli su ostati u funkciji, građani bi ih koristili, a istovremeno bi se gradila zatvorena faza. Nakon toga mogao se razvijati i budući aquapark, ali po najpovoljnijem, a ne Ad hoc stihijskom rješenju. 

Vlada ZDK je pokazala da se bazeni mogu vratiti građanima, da se nađe realno rješenje za najmlađe, za našu djecu, za našu budućnost. 

Zeničani više ne trebaju odlaziti u druge gradove da bi tokom cijele godine koristili bazen. Djeca ponovo mogu imati mjesto za sport i rekreaciju. Grad ponovo dobija sadržaj koji mu pripada.

I upravo zato je važno izvući pouku iz svega što se dešavalo prethodnih godina: javni projekti moraju biti planirani tako da budu funkcionalni, finansijski održivi i prilagođeni potrebama građana.

Mi smo svoj dio posla uradili. Bazene smo vratili Zeničanima. Sada je na svima nama da ih čuvamo, razvijamo i učinimo održivim na dug rok.

A građanima za nauk. Nešto što je planirano za 20, pa 40, na kraju koštati će i 70 miliona KM, u višemilionsko godišnje održavanje preskupo je i za višestruko veće sredine. Sve da bi postalo spomenik osobi koja nikad nije razumjela ovaj grad, niti njegove stanovnike. Osobi koja misli da se Zeničani mogu kupiti sa par metara betona i ponekom šarenom laži. 

Rezultati takvog “neimara” sve su vidljiviji u podršci njegovom lažnom projektu, a inicijativa koju slijede samo oni koji su se direktno okoristili o nju, završiti će na smetljištu istorije.