Portal 072info

Samo je jedna ‘Jelena, žena koje nema’

url

U književnim djelima nobelovca Ive Andrića upoznat ćemo mnogo ženskih likova, gospođa, kontesa, gradskih i seoskih djevojaka… Ali, samo je jedna ‘Jelena, žena koje nema’.

‘Jelena, žena koje nema’ je pripovijetka bez fabule. Na prvo čitanje pomislit ćemo da Jelene zaista nema i da je ona samo plod piščeve mašte. Međutim nije tako, Jelena je bila i više nego stvarna u  Andrićevom životu.

Andrić je dugo čuvao svoju tajnu, duboko zaključanu u sebi. I dok su ga svi smatrali naročitim osobenjakom i samotnjakom on je bezuslovno volio Milicu Babić-Jovanović ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića. Iako joj se nije nadao zamišljao je njene dolaske u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Ali ipak nje nije bilo.

Andrić je svakodnevno Milici pisao pisma i slao ih na adresu na koju ona tek treba da stigne, da je dočeka i iznenadi. Sve do smrti Nenada Jovanovića Andrić svoja pisma započinje riječima ‘Dragi prijatelji’ i svako potpisuje tajnim nadimkom koji mu je ona dala – Mandarin. Ona je pristala na takvu vrstu ljubavne igre.

Nenad je umro 1957. godine, a samo godinu dana kasnije, ne mogavši da obuzda svoju ljubav,  Andrić ženi Milicu. Tek tada je priznao da je pišući priču ‘Jelena, žena koje nema’ mislio na svoju sadašnju suprugu. Jedan od dokaza da je Andrićeva ljubav bila neizmjerno velika jeste i taj da je i poslije vjenčanja svojoj ‘Jeleni’ nastavio da piše pisma.

Ali kako to obično biva sa srećama ni ova nije trajala dugo. Godine 1968. Milica umire nakon duge iscrpljujuće bolesti. On ju je volio i poslije njene smrti, a ispratio ju je riječima: ‘Sada vidim – naša je sudbina da sagorimo. Uvek sam tako osećao svet i sebe u njemu, iako nisam uvek imao snage ni mogućnosti da toj istini pogledam u oči i da je mirno prihvatim. Sad, kad je sve dobro moje u jednom trenu izgorelo, vidim jasno: sve što se na zemlji rađa i pod suncem živi ide tim putem. I tome ne treba tražiti razloga, smisla ni objašnjenja.’

Podijelite članak