Portal 072info

“Sarajevo je misteriozno mjesto koje će odbraniti svijet od nadolazeće katastrofe…”


NovinskiclanakOn kaže, u bližoj budućnosti pojavit će se netko tko će obraniti taj duhovni integritet i energiju kakva je stolječima tamo prisutna. Na kraju je istaknuo da je Sarajevo misteriozno mjesto koje će obraniti svijet od dolazeće katastrofe. Biti će teško, ali na kraju će se isplatiti.

Krajem ljeta 1997. godine, boravio sam u Ljubljani. Tradicionalno sam posjećivao svoju rodbinu koja je tamo radila i živjela. Nisam imao neko društvo ili nekog tamošnjeg prijatelja koji bi mi uskratio dosadu i samostalno istraživanje noćnog života, kojeg sam bio željan.

Bilo je negdje oko 20 sati navečer, izašao sam iz zgrade gdje su moji živjeli i ušao u prvi bar na koji sam naišao. Atmosfera je bila napeta unutra, svima su pogledi bili usmjereni u jednom pravcu, prema televiziji. Gledao se nogomet, a snage su odmjeravali slovenska i jugoslavenska reprezentacija. Bile su to kvalifikacije za svjetsko ili europsko prvenstvo, nisam točno siguran. Sjeo sam se za šank i naručio svoje piće.

Pored mene je sjedio jedan plavokosi momak, mojih godina, dvadeset i jednu, dvadeset i dvije. Nakon par minuta, upitao me na engleskom jeziku, “Tko to igra?” Nije previše bio upućivan u nogomet i ludilo izvan njega. Objasnio sam mu sve oko balkanskog nogometa, a ukratko i o atmosferi koja vlada na tribinama. Moja dužnost, bila je da mu objasnim zašto je to tako. Zašto je još u ljudima prisutan nacionalizam i rasizam koji gledamo.

Ispijali smo pića, a on je počeo pričati koji je njegov razlog dolaska na prostor bivše Jugoslavije. Rođeni Amerikanac iz Californije, koji studira novinarstvo u Londonu, imao je zadatak da napiše nešto o ratu u bivšoj SFRJ. Neznam dali mu je to bilo za diplomski rad, ili pak za nešto drugo. Uglavnom, morao je posjetiti sve bivše SFRJ države i napisati nešto o njima.

Bio je veoma inteligentan mladić, pitao me svakakva pitanja na koja nisam imao sve odgovore. Znam samo da su moji odgovori bili također bazirani na nacionalnosti i patriotizmu, kao i u 99% građana republika bivše Jugoslavije.

Njegov zadatak bio je boraviti u svakoj državi, po 5 – 6 dana. Novac koji je imao sa sobom bio mu je namijenjen za hotele, avionske karte i život. Međutim, odmah tog prvog dana, družeći se sa mnom prekoračio je limit. Moj razbacani život koji sam vodio, obuhvaćao je velika poznanstva diljem ovih prostora. Tako da sam mu osigurao besplatne privatne smještaje u čitavoj regiji, kako bi uštedio, a i imao pomoć u slučaju nečega.

Nakon dva dana morao sam nazad u svoju rodnu Pulu, a on je otišao za Vukovar. Poslije dva dana se vratio i posjetio me, bio je smješten u mojoj kuči. Društvo sa kojim sam ga upoznao bilo je multinacionalnog identiteta, većina je bila prognana i označena kao izbjeglice zahvaćenog rata. Dvije noći nas je maltetirao svojim pitanjima o ratu i nacionalizmu koji je tada bio viđen na svakom koraku. Nisam odmah shvaćao poantu svega, ali bilo mi ga je već pun kufer.

Zadnje večeri njegovog boravka u Hrvatskoj okončalo se sa ispijanjem alkohpla. Polemike oko ratnih tema i politike, završile su vrijeđanjem i omaložavanjem svačijeg entiteta. Rekao sam mu da je za čitavo ovo stanje isključivo kriva njegova Amerika i čitav zapad, pod tim sam mislio i na Europu.

Naše prijateljstvo je tog trenutka bilo ubijeno, ali meni nije bilo žao kao što je bilo njemu. Sutradan je otišao za Beograd, potom Sarajevo, Skopje, Crnu Goru i u Dalmaciju. Slao mi je razglednice iz svih gradova. Dokazao mi je da me voli. Još ih imam sačuvane u ladici. Nakon mjesec dana mi se javio i rekao kako me želi posjetiti u Pulu.

Vrata su mu uvijek bila širom otvorena. Kad je došao, zatražio je da se odmah slikamo, on, ja i moji multinacionalni dobri prijatelji. Bio je čudan, zahtjevao sam da mi ispriča svoj cjelokupni dojam i zaključak o svemu što je iskusio na tom istraživanju. Nije bio riječit, uz to nije imao niti previše novaca. Možda za kartu i još nekoliko dana da se prehrani. Ono što me fasciniralo, iznenadilo, a uz sve to šokiralo, bilo je njegov zahtjev  da pođem sa njim autostopom za Sarajevo. Nije mi padalo napamet izvesti takvu glupost.

Upitao sam ga zašto se želi vratiti tamo, zašto se vraća u necivilizaciju. Njegove riječi su bile. “Imao si pravo, sramim se zapada i Amerike. U Sarajevu sam se obogatio na duhovnom planu. Želim nazad u civilizaciju, želim se nastaviti još bogatiti”.

Mislio je na svoju dušu. Pisao mi je iz Sarajeva u kojem je ostao duže od predviđenog. U pismu je naveo stvari koje su bile ispred svog vremena. Pisao je kako ljudi žive sto godina unazad za razliku od zapadnog svijeta, ali samo u odnosu na kapitalizam i materijalizam. Ispijanje kafe, porcija čevapa, pet maraka u džepu, za njega je bilo vrijednije, emotivnije i duševno očaravajuće, nego biti u Monte Carlu sa masom love u novčaniku…

Možda svatko ne doživljava taj grad na ovakav način, ali on je. Pronašao je mjesto koje mu daje neki smisao življenja. Njegov cijelokupni zaključak i teorija Balkana koje mi je ispričao, je ta. Nacionalizam, fašizam, grupiranje, komunizam, demokracija, šovinizam i ostala s*anja, jako utiču na sve balkanske države. To nema smisla i ne vodi nikamo, ali Sarajevo, grad u kojem je moguče doživjeti orgazam duše, nije takav.

Ono o čemu on piše, jest surov i brutalan napad kapitalizma, materijalizma i korupcije u skoroj budućnosti. A krajni ishod koji je u svojim predviđanjima bio uvjeren, jest pozitivan završetak, ne samo za grad, državu, nego i za svijet. On kaže, u bližoj budućnosti pojavit će se netko tko će obraniti taj duhovni integritet i energiju kakva je stolječima tamo prisutna. Na kraju je istaknuo da je Sarajevo misteriozno mjesto koje će obraniti svijet od dolazeće katastrofe. Biti će teško, ali na kraju će se isplatiti.

Prošlo je petnaest godina od našeg zadnjeg viđanja. Nikad se više nismo čuli. Poslao mi je svoj rad koji je napisao kao novinar u Londonu. Dao mi je adresu i poruku kako sam kod njega uvijek dobro došao, ali sam je izgubio. Ono što mi je ostalo od njega jest jedan njegov novinski članak i zajednička slika sa Bosancem, Srbinom, Slovencem, Hrvatom i njime.

Ti su mi dani bili najljepši u mom životu, sve dok nismo umješali politiku u naše druženje. Njegovo ime je Jacob, to je sve što znam. Nadam se da ću ga ponovo vidjeti, a siguran sam da će to biti u Sarajevu i to u trećoj životnoj dobi mog života. Usudim se reći da je Sarajevo moj grad, kao i njegov, bez obzira što nismo rođeni u njemu. To je mjesto od svakog čovjeka dobre volje, bez obzira na nacionalnost i vjersku opredijeljenost.

Moj je život, nastavio teći dalje, Amerikanca se nisam prisjetio više nikada.

Poslije dugo vremena sam upoznao ženu svog života, koja je rođena Sarajka, ali rat ju je devedestih protjerao od tamo. Nakon godinu i pol dana veze, odlučila je da odem sa njom u posjetu kod njene rodbine. Nazvala je avio kompaniju da rezervira karte i u tom trenutku, u meni se nakon petnaest godina pojavila slika mladog Amerikanca. Rekao sam joj da ne idem avionom, ne idem ni autom, idem jedino auto stopom ili autobusom. Teškom mukom je pristala, ali nije imala izbora.

Put kroz Bosnu sve do Sarajeva, bio je čaroban. Mislim da ne postoji niti jedna nacija na svijetu gdje se nepoznati ljudi odmah sprijatelje u autobusu, potuku, pojedu čevape, umjesto pasoša vade bankovnu karticu, švercaju burek, a bus kasni po pet sati, jer u vozačevom astralnom svijetu ne postoji pojam fizičkog vremena. Ne postoji, žurba, napetost, neprirodna diciplina. Sve me to podsjećalo na Amerikančeve riječi. Dolazak u Sarajevo nemogu opisati. Mogu samo nekom reći, idi i doživi ga na svoj način. Ja sam ga doživio na svoj, a to je; Duh grada, probudio je u meni jaku maštu za stvaranjem nečega što mi je bilo nedostižno i nepojmljivo započeti na mjestu gdje me zahvatio virus zapada.

Riječi od Amerikanca počeo sam analizirati. A to je da, siromaštvo Bosne je doista najveće bogatstvo koje nema niti jedna granična zemlja. Sarajevo je za mene mjesto skrivenog blaga, kao što je to rekao i moj prijatelj sa zapada.
Vraćajući se u “civilizaciju” nakon dva tjedna, odlućio sam napisati roman, koji je sastavljen od mojih i petnaest godina starih Amerikančevih misli. U upoznavanju grada, pomogli su mi ljudi koji su sada postali moji duhovni heroji i koji su zaslužni za moj pronalazak temelja inspiracije da napišem ovu knjigu, sa sadržajima naučne fantastike, magije, zavjere, povijesti, trilera i ljubavi.

Zahvalio bi se svim ljudima Sarajeva za moje lijepe osjećaje provedene u gradu i okolici. Koliko god se borili protiv vanjsko – unutarnje političke nepravde i gladi, vjerujte, bogatiji ste od nas. Nas, koji smo pali pod zapadni utjecaj i naćin življenja, bez smijeha, bez prijatelja i tristo eura mjesečno više u džepu.

Za kraj ovog uvoda, citirat ću riječi jednog mog prijatelja Talijana. “Ne razumijem, kako ti ljudi mogu piti kafu sat vremena?” To se može samo još u Bosni, na zapadu je to rizik, taj jedan sat ispijanja kafe može vas koštati bankrota, čak i ako ste na godišnjem odmoru.

Slika novinskog članka napisana je o trenutnom viđanju Balkana u tih prvih poslijeratnih godina. To je zato jer je teško zapadnom čovjeku opisati raj gdje su tisuće i tisuće ljudi izgubili živote. Današnji čovjek je željan krvi i tuđe patnje, zato su sve današnje suvremene informacije od novina, marketinga, natjecanjem, uspijeha na poslu temeljene u tom obliku. Rješenje tog problema je nemoguće. Zašto? Zato, jer ljudi kao što je Amerikanac i ja, a i ostali ljudi dobre volje, koji imaju uvid u temelj za boljitak čovjećanstva, i želju za evolucijom svijesti, ne poduzimaju ništa. Koje je onda rješenje? Spojit sve takve umove i borit se ljubavlju protiv tog vanjsko – unutarnjeg sukoba u čovjeku i društvu. Zato jer, postoje ljudi koji će slušati i postoje ljudi koji će pričati. Takvi ljudi postoje u Bosni, osobno sam ih upoznao tamo. To je jedino riješenje za poboljšanje socijalnog problema. Garantiram da bi tada političare zahvatilo stanje grižnje savjesti, a to ujedno i znaći posjeta sudbine, Božjeg suda.

Mržnja radja sukob, ljubomoru, natjecanje, zavist, pohlepu, tjeskobu, usamljenost, depresiju, materijalizam, nacionalizam, kapitalizam, ratove, političke vješte govore, a ljubav rađa isključivo, samo ljubav.

doznajemo.com

Podijelite članak