Šejla Zonić o emocijama koje je vežu za BiH: Ona je moj osjećaj, moj temperament i moja emocija

U vremenu kada je autentičnost postala najvrednija valuta na muzičkoj sceni, Šejla Zonić gradi karijeru oslanjajući se na emociju, stav i snažan osjećaj identiteta. Njena priča nije zasnovana na trendovima, već na ličnom doživljaju umjetnosti, hrabrosti da kaže ono što misli i potrebi da kroz pjesmu ostavi trag.

Posebnu pažnju publike privukla je pjesmom „Bosanka“, koja je otvorila prostor za razgovor o identitetu, tradiciji, ženskoj snazi i ličnom izboru. 

U razgovoru za “Dnevni avaz” Šejla govori o tome koliko je Bosna i Hercegovina oblikuje kao umjetnicu, kada je shvatila da je muzika njen životni poziv, koliko joj znači nositi identitet Bosanke kroz pjesmu, ali i koliko je izazovno graditi autorsku karijeru na domaćoj sceni. 

Volim svoju zemlju

Koliko Vas Bosna i Hercegovina kao zemlja, sa svojom emocijom i tradicijom, oblikuje kao umjetnicu?

– Bosna i Hercegovina je moj osjećaj, moj temperament i moja emocija. To se ne može sakriti, to se nosi u glasu, u pogledu, u svemu. Moj život u Sarajevu me posebno oblikovao; devet godina sam tu rasla i kao osoba i kao umjetnica. Volim svoju zemlju i tu emociju koju nosimo, ali ja nisam umjetnica koja stoji u mjestu. Poštujem tradiciju, ali vjerujem da tradicija nije nešto što treba da stoji zamrznuto — ona živi, mijenja se i raste zajedno s nama. Ljudi su je stvorili, ljudi je mogu i unaprijediti. Zato tražim balans između korijena i budućnosti. Volim ono što nas spaja, ali ne prihvatam slijepo sve što nam se pod „tradiciju“ servira. Moja pjesma „Bosanka“ je upravo to — lična interpretacija identiteta. Nije za svakoga i ne mora svako da je razumije, ali je iskrena, a meni je to najvažnije.

Vaša karijera ide uzlaznom putanjom. Kada ste prvi put osjetili da je muzika Vaš životni poziv, a ne samo želja?

– Iskreno, muziku nikad nisam doživljavala kao „plan B“. To je uvijek bilo nešto što me vuče, nešto bez čega ne mogu, ali trenutak kada sam shvatila da to nije samo želja nego poziv bio je kada sam prvi put, sa svojih 11 godina, stala na binu i osjetila mir. Znaš onaj osjećaj kad ti srce lupa, ali si potpuno svoja? E, tad. S vremenom sam shvatila da to nije prolazna faza, nego moj način života. Kad god sam pokušala da budem nešto drugo, nije išlo. Muzika me uvijek nekako vrati sebi. I danas, kad vidim da karijera ide uzlazno, ja sam zahvalna, ali i svjesna da sam to birala svaki dan. Nije samo talent, nego odluka, a ja kad nešto odlučim — idem do kraja.

Koliko Vam znači nositi identitet Bosanke kroz muziku i osjećate li odgovornost prema publici iz svoje zemlje? 

– Naravno da mi znači moj identitet, ali ja ga ne nosim kao etiketu, nego prirodno, kao dio sebe. Ne razmišljam previše o tome, samo budem svoja. Odgovornost osjećam, ali ne kao teret, nego kao motivaciju. Ako već imam mikrofon u ruci, onda želim da to što pjevam ima emociju i da ljudi osjete da sam stvarna. Baš zato mi je bio poseban koncert u MTS dvorani u Beogradu. Radni dan, skoro nikoga „mog“ u publici, a kad sam zapjevala „Bosanku“, iz publike je došlo pismo i buket s posvetom — od ljudi koji su me tad prvi put gledali uživo. To mi je bilo preslatko i iskreno jedno od dražih iznenađenja. Shvatila sam tada da energija putuje dalje od granica. Ja samo dođem, otpjevam svoje i ostavim srce na bini. Ostalo publika uradi sama.

Bolja nego jučer

Koliko je danas izazovno graditi muzičku karijeru u Bosni i Hercegovini?

– „Izazovno“ je blaga riječ. Ali iskreno, da je lako, svi bi to radili. Kod nas je scena mala, malo nas zaista snima i gura autorsku priču, a još manje nas se stvarno podržava. Nekad imam osjećaj da više energije ode na tu neku distancu i strah među kolegama nego na muziku. Ali dobro, svako bira svoj stil. Ja sam odlučila da ne kukam previše i da ne čekam bilo čiju podršku, bila ona iskrena ili ne. Meni je fokus na tome da radim, da rastem i da budem bolja nego jučer.

Da li Vam je važnije ostati vjerna sebi ili pratiti trendove koji donose popularnost?

– Trendovi su super, ali samo ako me ne tjeraju da glumim nekog drugog. Meni je najvažnije da ostanem vjerna sebi, jer ako izgubim sebe, šta mi vrijedi popularnost? To je kratkog daha. Autentičnost je dugoročna investicija, a najgore je kad uspiješ u nečemu što nije u skladu s tobom. Ne pratim trendove slijepo. Uzet ću onaj koji mi klikne. Volim balans. I nekako mi se čini da publika danas najviše cijeni baš to — kad si autentičan.

Pjesma “Bosanka”

Pjesma „Bosanka“ posebno je dirnula publiku. Koliko je ta pjesma zapravo Vaša lična priča?

– Presretna sam što je „Bosanka“ dirnula publiku, jer to je i bio cilj — da probudi nešto. Ali zanimljivo je da to zapravo nije moja lična priča. Ja sam imala sreću da budem glasna, da kažem šta mislim i da biram svoj put. „Bosanka“ je više priča generacija žena koje su naučene da šute, da trpe i da budu „fine“, da ne budu „previše“, da guše sebe i svoje snove, a ja sam nekako oduvijek bila malo manje tiha i buntovna. Zapravo je ta pjesma moj mali bunt, ali na ženstven način.