Selo u BiH 25 godina nakon rata dobija struju

Tačno 25 godina nakon rata selo Gostičaj kod Foče konačno će dobiti eklektričnu energiju. Niskonaponska mreža je izgrađena, a stanovnici očekuju i priključenje svojih kuća na nju. Još 12 ruševina čeka da bude obnovljeno, ali nadaju se da će sada sve biti lakše jer uslova za stalni boravak u Gostičaju godinama nije bilo.

“To samo može razumjeti onaj ko nema električne energije. Kad dođeš boravak je maksimalno ovdje mogao da bude tri-četiri dana, jer moraš ići u nabavku nekih namirnica, pogotovo ovih mesnih proizvoda koji moraju da stoje u zamrzivaču. A naveče kad čovjek ostane da noći, uz svijeću je, pališ agregat … Električna energija je ovdje pola života”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Meho Pašović.

Selo Gostičaj pripada Opštini Foča, ali je bliže i seoskim putem povezano sa Goraždem. Stanovnici su zahvalni Skupštini opštine i načelniku Foče na podršci projektima koji će u ovo mjesto na 1.050 metara nadmorske visine vratiti život.

Prošle godine saniran je i put prema Gostičaju, potvrdio je predsjednik SO Foča, Izet Spahić.

“Slijedeći prioritet je bila elektrifikacija sela u kojem ima 11 izgrađenih kuća. Ovdje su dvije vrlo vrijedne porodice, Pašovići i Rahmani. I evo hvala Bogu privodimo i taj projekat kraju. Uradili smo trafo stanicu, mrežu, ostaju nam pojedinačni priključci. Informisan sam da su uradili ateste za domaćinstva i ostao je zadnji korak koji se odnosi na administraciju i izlazak radnika Elektrodistribucije da izvrše pojedinačne priključke. Mislim da kod ovih vrijednih ljudi trebamo pokušati još nešto mehanizacije da kroz određene javne pozive pokušamo nabaviti i oni su zaokružili taj ciklus. S obzirom da ljudi odavde rade u Ustikolini i Goraždu to je ona “win – win” kombinacija u kojoj ljudi imaju radna mjesta, a održavaju imanja u svojim selima”, navodi Spahić.

Prvi pogled na brdovito selo, čiji su rubovi zarasli u šumu, prevari, ali nakon što se upoznate sa njegovim stanovnicima i čujete kako je nekada izgledao Gostičaj i život u njemu, onda i ne čudi zašto ga ni 28 godina od protjerivanja ovdašnji ljudi nisu zaboravili.

Zbog posla, školovanja djece i udaljenosti, stalnih povratnika nema, ali svake godine organizuju se zajedničke akcije, druženja, siju se vrtovi …

“Svo svoje slobodno vrijeme, nije bitno gdje se nalaze, dolaze, obilaze svoja ognjišta. U koga je obnovljeno ima gdje da boravi, u koga nije snalazi se. Hvala Bogu, svi smo familijarno vezani, dva su prezimena, svo selo da dođe ima gdje”, priča Meho Pašović.

Njega nadopunjuju svojim pričama i drugi mještani.

“Počeli smo dolaziti odmah nakon rata. Ovdje je bilo oformljeno šatorsko naselje, kasnije su se počele graditi kuće, donacijama i tako. Uglavnom čim je rat stao počelo se dolaziti. Ljudi obrađuju vrtove, siju, nemamo uslova da bismo nešta više radili ali uglavnom vrtovi se siju” , dodaje Ismail Pašović.

Selo je jedan veliki vidikovac sa kojeg se pogled pruža sve do Jahorine, posjeduje brojne izvore vode, terene za šetnju i odmor, pa svako ko jednom dođe, kaže Ismail, poželi da to uradi opet.

“Navešću samo jedan primjer. Imam u Goraždu vrt, a i ovdje dobar vrt radim. Isti krompir, isto sjeme sijem u Goraždu i ovdje, ali je ogromna razlika. Krompir iz Gostičaja bio je poznat i prije rata. U Foču na pijacu, u Goražde ili bilo gdje kad se dolazilo, krompir koji bi se donio iz Gostičaja prodao bi se odmah. Ogromna je razlika u ukusu, objašnjava Ismail Pašović.

Stanovnici Gostičaja ponosni su na inžinjere, doktore, magistre školovane iz ovog sela, čiji stanovnici danas žive uglavnom u Goraždu i Sarajevu. Sjećaju se kako je, zahvaljujući izvorištima, u selu nekada postojalo mnogo vodenica, te navode kako su u njemu važila posebna pravila, kojih su se svi pridržavali.

“U selu Gostičaj, od njegovog nastanka, nikad nije provrio rakijski kazan. Nikad se u ovom selu nije pekla rakija, a toliko je voćan kraj. Kruške, jabuke i ostalo voće, osim šljive, zbog sjevera. To se sušilo, prodavalo, ali nije se pekla rakija. Neću reći da nije bilo ljudi koji su trošili alkohol, ali se prezalo gdje i kako. Nismo imali pijanskih gergi, bilo je ispraćaja u bivšu JNA, ženidbi i veselja, ali u nekoj granici. I nikad u ovom selu nije bilo kavge”, kaže Meho Pašović.

Putnik namjernik kroz selo nije mogao proći, a da nije dočekan kako priliči i zadržan na konaku, stanovnici su bili složni, zajedno radili, veselili se ili tugovali.

“I još jedan kod nas običaj. Kad bi neko umro u selu ta porodica nije ništa radila. Sve su druge komšije radile za tu porodicu, ona je bila u žalosti”, ističe Meho.

Lokalna administracija u Foči ima velike planove za ovu godinu, ali njeni predstavnici nisu sigurni koliko će pandemija i njene posljedice uticati na njihovu realizaciju. Izet Spahić, predsjednik SO Foča kaže da su planirani projekti sanacije oko 20 puteva, a za asfaltiranje lokalnih puteva, od kojih je veći dio u povratničkim mjesnim zajednicama, namijenjeno je oko pet miliona maraka. U okolini Jeleča, te Vikoča i Slatine biće nastaljeni projekti elektrifikacije, pa se očekuje podrška drugih nivoa vlasti.

“Posebno skrećem pažnju i izražavam određeno ogorčenje na Vladu Kantona Sarajevo, koja ima budžet blizu milijardu. Mislim da nekoliko procenata godišnje treba usmjeriti u istočnu Bosnu. Svi smo bili svjedoci da su borci Višegrada, Goražda, Foče i tako dalje, nekoliko hiljada njih, živote svoje dali i ja mislim da Vlada KS definitivno treba voditi računa o istočnoj Bosni. Do sada to nije adekvatno i nije dovoljno”, naglašava Spahić.