Semir Osmanagić ponovo iznosi nepotvrđene i netačne tvrdnje te promoviše razne teorije zavjere

Podijelite vijest

U YouTube emisiji “Profa Podcast”, koja je imala preko pola miliona pregleda, Semir Osmanagić je ponovo iznio niz nepotvrđenih i netačnih tvrdnji te promovirao razne teorije zavjere.

Na YouTube kanalu Profa Podcast 2 9. juna objavljen je intervju sa Semirom Osmanagićem, koji je čest izvor dezinformacija i propagator različitih teorija zavjere o pandemiji Covid-19. Vlasnik kanala Profa Podcast je Miloš Živković, o kojem nema dostupnih podataka osim linkova na privatni Facebook i Instagram profil.

U opisu ovog YouTube kanala navodi se da su teme kojima se bavi “najnovije, udarne i aktuelene vijesti, politika, duhovnost, psihologija, filozofija, religija, motivacija, moć uma”.

Osmanagić otpočinje razgovor o Ukrajini tvrdnjom da je u SAD-u “vodio firmu koja je bila dobrim dijelom i u naftnoj industriji”, što ga, kako implicira, čini kompetentnim da tumači navodne skrivene motive za napad Rusije na Ukrajinu, koje pak pronalazi u izvozu energenata – iz SAD-a. Rat u Ukrajini je, tako, stavljen u kontekst nečega što Osmanagić predstavlja kao “idealan scenarij” za SAD, uz tvrdnje koje su bazirane na već poznatim narativima o ugroženosti Rusije od NATO-a, to jest o ratu u Ukrajini kao “posredničkom ratu” (eng. proxy war) između Rusije i SAD-a, piše Raskrinkavanje.

Osmanagić na ovaj način predstavlja geopolitičke okolnosti napada Rusije na Ukrajinu i njihove navodne ekonomske motive:

[…] zamislimo idealan scenarij da cijene tog gasa skoče tri puta, onda bi to bilo itekako isplativo i onda bi Amerika postala najveći svjetski izvoznik toga gasa i nafte. Međutim, kako da skače te cijene tri puta kada smo ušli u eru kada se preferiraju izvori koji su ekološki poželjni: sunčeva energija, energija vjetra, automobili na električni pogon. I koje li slučajnosti, evo nas u 2022. Cijene tog gasa nisu skočile tri nego pet puta i odjedanput je postalo jako isplativo da Amerika počne najveći, da postane najveći snadbjevač zapadne Europe, koja je zajedno sa 350 – 400.000 miliona ljudi zapravo najveći svjetski kupac tih energenata. Ta tema ima itekakve veze sa ratom, neću u to da ulazim, ali je to jednostavno išlo na ruku svjetskoj supersili.

[…] sa aspekta jedne svjetske nuklearne velesile, zemlje koje ima najviše nuklearnih bojevih glava, sigurno da nije prijatno da se u njenom neposrednom komšiluku zemalja koje su nekada tvorile zajedničku državu najedanput budu naoružavane od strane, ajde da kažemo, neprijateljske grupacije zemalja, NATO zemalja i ne samo da ih naoružavaju drugom vrstom naoružanja nego počnu da razvijaju 30-ak biolaboratorija. Protiv koga se to iskoristiti? Neće se iskoristiti protiv NATO zemalja koje to financiraju […] ono što vidimo to da se ogromni novci izdvajaju u Americi, sada je već desetine milijardi dolara. Šalje se najsavremenija moderna vojna oprema u Ukrajinu. Obučavaju se Ukrajinci da se bore protiv Rusa i sad najedanput kao da će NATO pakt da se bori protiv Rusa do posljednjeg Ukrajinca.

…] Stoga, da bi se objasnio ili shvatio ovaj sukob, nije dovoljna samo jedna rečenica, reći da je Rusija izvršila invaziju ili da Ukrajinci se sa NATO naoružanjem bore protiv ili pripremaju da zadaju neugodne udarce Rusima, ovo je malo dublje i sve skupa upozorava da te sile kojima je stalno stalo do sukoba, do vođenja ratova, uspijevaju uvijek iznova da nas zavađaju kako bi nama vladali […] Amerikanci to jako dobro znaju, Amerikanci hoće u svakom pogledu da budu svjetska supersila, ne trebaju joj ravnopravni takmaci.

Iako to eksplicitno ne tvrdi, Osmanagić insinuira da su napad Rusije na Ukrajinu na neki način izazvale SAD kako bi ta država mogla da podigne cijene energenata i da ih izvozi u EU u većim količinama. No, povećan izvoz tečnog prirodnog gasa iz SAD-a u evropske države došao je kao posljedica rata u Ukrajini, ne njegov uzrok.

Invazija Rusije na Ukrajinu počela je 24. februara 2022. godine, nakon što je, dva dana ranije, Rusija proglasila priznavanje nezavisnosti teritorija Donjeck i Lugansk na istoku Ukrajine. Za razliku od Krima, kojeg je 2014. godine Rusija napala i aneksirala, ruski separatisti proglasili su nezavisnost ove dvije pokrajine u kojima uglavnom žive etnički Rusi koji koriste ruski kao maternji jezik. U Osmanagićevom “tumačenju” aktuelnog rata ovi se događaji ne spominju te se rat prikazuje kao povoljan po SAD, uz implikacije da ga je ova država i izazvala. U realnosti, SAD su mjesecima prije ruske invazije upozoravale da postoji mogućnost od ruskog napada na Ukrajinu i pozivale na diplomatske pregovore u cilju izbjegavanja ovog sukoba.

O tome da se Rusija sprema napasti Ukrajinu, između ostalih, u novembru 2021. godine govorio je ministar vanjskih poslova SAD-a Anthony Blinken. Mjesec kasnije američka Centralna obavještajna agencija (Central Intelligence Agency – CIA) obavijestila je o razmještanju 175.000 ruskih vojnika u blizini granice s Ukrajinom, kada je predsjednik SAD-a Joe Biden izjavio da namjerava da ostvarenje takvih planova “učini vrlo vrlo teškim za Putina”. Pored najava sankcija protiv Rusije kao načina da se spriječi napad na Ukrajinu, Bidenova administracija je u mjesecima prije izbijanja rata bila uključena i u pokušaje diplomatskih pregovora. Portparol američkog ministarstva odbrane John F. Kriby u decembru 2021. godine govorio je da još uvijek postoji mogućnost za korištenje diplomatije i liderstva da ne bi došlo do ovog konflikta. Razgovori ipak nisu daleko odmakli s obzirom na to da je ruski predsjednik Vladimir Putin zahtijevao garancije da će NATO odbiti Ukrajinu ukoliko pokuša da se pridruži ovom savezu, što članice ovog saveza nisu prihvatile budući da se radi o samostalnoj odluci jedne suverene države, a ne o pitanju o kojem odlučuje Rusija.

Tvrdnje o cijenama ili izvozu goriva, to jest o “statusu supersile” kao motivima za rat, impliciraju da je za rat odgovorna vlada SAD-a, što je moguće jedino ukoliko je Putin započeo invaziju na Ukrajinu po njenom nalogu – teza koja je potpuno apsurdna s obzirom na stvarni razvoj događaja u godinama i mjesecima prije napada.

Tumačenja prema kojima su SAD ili NATO krivi za rat, koji je nedvosmisleno i jednostrano započela ruska vlada predvođena Putinom, često sadrže i priču o “biološkim laboratorijama” u Ukrajini, koje ovdje spominje i Osmanagić. Osim teoretičara zavjere, takve su tvrdnje objavljivali i ruski zvanični izvori – poput, recimo, Ambasade Ruske Federacije u BiH – navodeći da te laboratorije SAD koriste za razvijanje biološkog oružja, virusa koji “targetiraju rusku DNK”, ili za “trgovinu ljudima”.

U drugoj polovini intervjua mogu se čuti već poznate teorije zavjere o “trovanju” stanovništva fluorom u vodi, kojeg Osmanagić naziva “otrovom”, te “trovanja” putem “prskanja” i saharskog pijeska:

“Kada vidite u nekim zemljama, primjera radi, koriste se otrovi kao što je, naprimjer, fluorid, fluor. U Velikoj Britaniji voda je sa fluorom, Republici Irskoj fluor, Španiji fluor, Sjedinjenim Američkim Državama fluor, Australiji fluor, Kanadi fluor, na Novom Zelandu fluor, Singapuru fluor […] pa vi se pitate zašto se ti ljudi malo ne zamisle. Taj fluor koji nam prodaju kao da je izvanredno sredstvo za sprječavanje karijesa, a stalno ljudi imaju karijes, je to prije 50 godina korišten isključivo kao otrov za pacove. Zašto ti političari ne kažu “hej, čekaj malo, zašto da trujemo svoj vlastiti narod?”.

Fluor u vodi je odavno predmet različitih fantastičnih teorija zavjere, uključujući i neke u kojima se tvrdi da se on stavlja u vodu jer se tako ljudi “zaglupljuju i njima se lakše vlada”. Kako navode američki Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), sve vode uglavnom imaju neku količinu fluorida u sebi, ali ona obično nije dovoljna da bi pomogla u smanjenju stvaranja karijesa kod ljudi, što je i svrha fluorizacije vode. Zbog toga se u vodu stavlja dodatna, mala količina fluora.

Američka stomatološka asocijacija navodi da je fluor “jedina najefikasnija mjera javnog zdravstva za sprečavanje propadanja zuba”.

Kroz više od 70 godina istraživanja i praktičnog iskustva, ogromna težina vjerodostojnih znanstvenih dokaza neprestano ukazuje na to da je fluoridiacija u vodosnabdijevanju u zajednici sigurna. Studije dokazuju da fluordizacija vode i dalje ostaje efikasna u smanjenju propadanja zuba za više od 25% kod djece i odraslih, čak i u doba široke dostupnosti fluorida iz drugih izvora, poput fluoridne paste za zube.

Kao i kod ostalih hranjivih sastojaka, fluorid je siguran i efikasan kada se koristi i konzumira kako je preporučen. Općenito prihvaćena naučna saznanja nikada nisu potkrijepljena optužbama protiv koristi i sigurnosti fluoridacije. Zbog važne uloge u smanjenju propadanja zuba, Centri za kontrolu i prevenciju bolesti proglasili su flouridizaciju voda iz slavine (zajedno s vakcinama i suzbijanjem zaraznih bolesti) jednim od deset velikih dostignuća javnog zdravstva u 20. stoljeću.

Dalje se na snimku govori kako živimo u svijetu gdje je “sve usmjereno protiv nas” i u kojem nas “svakodnevno prskaju”:

“Živimo u nekom čudnom svijetu, svijetu u kome je gotov sve usmjereno protiv nas, običnih ljudi, normalnog čovjeka, homosapijensa. Živimo u svijetu gdje nas prskaju bukvalno, svakodnevno trujući nam zemlju, vazduh ili zrak, vodu, biljke.

Navodi o tome da nas “svakodnevno prskaju” pripadaju decenijama staroj teoriji zavjere o takozvanim chemtrailsima (skraćeno od “chemical trails” – hemijski tragovi) koja se na našim prostorima dijeli već godinama, a posebno učestalo tokom pandemije. Ovo navodno zaprašivanje dešava se putem aviona te se tvrdi da su tragovi koji na nebu ostaju iza aviona zapravo hemikalije koje padaju kroz zrak na zemlju i tako “truju ljude”. U stvarnosti, tragovi koji ostaju iza aviona su kondenzacijski, a nastaju spajanjem ispuha mlaznih motora koji se miješa s atmosferom. Kako objašnjava Scientific American, “vodena para sadržana u ispuhu mlaza kondenzira se i može se smrznuti, a ovaj postupak miješanja stvara oblak vrlo sličan onome koji vrući dah stvara kada je vani hladno”.

Priču o zaprašivanju Osmaganić je zaključio tvrdnjom da “neko” u saharski pijesak ubacuje željezo, aluminij, brom i slično.

“Živimo u svijetu gdje evo, recimo, naš ovaj mediteranski dio, Srbija, Hrvatska, Mađarska, Bosna, dođe ona kiša, kažu to je saharski pijesak, i da napraviš analizu tog pijeska i onda shvatiš da to nema veze sa Saharom, nego je to neko ubacio željeza, aluminijuma, broma, ovog svega što sam nabrajao, što utiče na nas.

Saharska prašina je mješavina pijeska i prašine iz Sahare, golemog pustinjskog područja koje pokriva veći dio sjeverne Afrike. Snažni vjetrovi podižu pijesak i prašinu visoko u nebo, a kada se podignu s tla, oblaci prašine mogu doseći velike visine i prenijeti se širom svijeta. Da bi se prašina s neba spustila na zemlju, potrebna je kiša. Dok kišne kapi padaju, skupljaju čestice prašine i kada ispare, za sobom ostavljaju sloj prašine. Tako dolazi do “spuštanja” saharskog pijeska, što se nedavno desilo i kod nas, pokrenuvši razne teorije zavjere o njegovom sastavu i porijeklu.

Kada govorimo o željezu, u Sahari se generalno mogu pronaći velika nalazišta željeza, ali i uranija, fosfata, sedimentnih ruda i drugih minerala, kako navodi enciklopedija Britannica.

Iako saharska prašina može imati negativne efekte na ljudsko zdravlje, ne postoje nikakvi dokazi koji bi ukazali na to da neko namjerno stavlja različite elemente u saharsku prašinu niti je jasno kako bi takav poduhvat uopšte bio moguć.

Za kraj, Osmanagić se osvrće na klimatske promjene, navodeći da glavni problem nije zagađenje do kojeg dolazi zbog ljudskog faktora, što je u suprotnosti s naučnim konsenzusom o uzrocima i posljedicama klimatskih promjena kojima svjedočimo. Za poricanje uzroka klimatskih promjena kao “argument” se pojavljuje tvrdnja da vulkanska erupcija izaziva više štete planeti Zemlji nego “kompletna industrija”:

[…] A da ne govorim da stvarni problem, ako je riječ o CO2, da to nismo zapravo ni mi toliko. Naša planeta ima svoje cikluse, pomenuo si u jednom momentu cikluse istorijske, ali planeta ima svoje dugoročne geološke cikluse. Jedna vulkanska erupcija izazove više štete po klimu planete, više tih otrovnih gasova nego kompletna industrija u posljednjih stotinu godina. Jedna vulkanska erupcija, recimo, kao ona koja se desila na Islandu prije 20-ak godina. Dakle, govorimo o onoj koja je bila razorna prije 75.000 godina. Tako da, planeta ima cikluse.

U realnosti, vulkanska erupcija može da proizvede veliku emisiju ugljendioksida (CO2) koji doprinosi povećanju temperature na Zemlji, ali ljudsko djelovanje proizvodi daleko veću emisiju i više je štetno za planetu.

O tome je 8.6.2022. pisao Reuters, navodeći podatke koji pokazuju da vulkanska erupcija proizvodi tek djelić emisije u odnosu na ljude:

Prema Američkom geološkom zavodu (ovdje), objavljene naučne procjene globalne emisije CO2 za sve vulkane na kopnu i ispod mora “kreću se u rasponu od 0,13 gigatona do 0,44 gigatona godišnje”.

Ovo je samo djelić CO2 proizvedenog ljudskom aktivnošću. U 2021. godini globalna emisija CO2 samo iz sagorijevanja energije i industrijskih procesa dostigla je rekordnih 36,3 milijarde tona (ili gigatona, GT), pokazali su podaci Međunarodne agencije za energiju (International Energy Agency – IEA) (ovdje).


Podijelite vijest