Portal 072info

Šemsudin Gegić: Moj rat s karcinomom

Semsudin Gegic 1 scaled e1602946833671
TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Pronašao sam isti onaj gejzir s kojeg sam u ratu crpio hrabrost, inat, odlučnost. U ratu se boriš protiv vanjskog, a u slučaju raka protiv unutrašnjeg neprijatelja. Ono što je opasno i teško u oba slučaja, a povezuje ih je latentan strah. Dok s njim ne raščistiš, ti si hodajuća meta koja sama od sebe umire i hita kraju svog života.  Da bih se mogao liječiti u Italiji, porodica je odlučila prodati svu našu imovinu i tada nastaje problem transfera novca od prodate naše privatne imovine iz sarajevske u milansku banku. Ljubav će nas održati u pameti i pomoći da pobijedimo moj rak. Otvorite širom oči, kako ne bi oboljeli od prevelike ljubavi prema onom čime se bavite

Foto: Midhat Šakić / Privatni album i Katalog BH Film

Šemsudin Gegić naš je pisac, dramaturg, pozorišni, televizijski i filmski reditelj. Rođeni Zavidovićanin. Bosanac i Hercegovac s brojnim i najvišim međunarodnim priznanjima u svim medijima i žanrovima u kojima se okušao, ali s italijanskom adresom življenja. Posljednje dvije godine Gegić živi u Italiji. Otišao je tamo da bi se liječio u Milanu od karcinoma pluća i limfnih žlijezda. O Gegićevoj najtežoj životnoj borbi mnogo smo mogli saznati na ovogodišnjem online Sarajevo Film Festivalu tokom kojeg je prikazan njegov autobiografski film “Grudva snijega i šitake gljiva”.

Pogledati taj film znači dugo poslije „the enda“ šutjeti i zamisliti se nad onim što zovemo „svojim prioritetima“. Težak osjećaj. A kakav je tek osjećaj koji već toliko dugo nosi glavni protagonist u borbi s rakom, osim njega, znaju još samo oni koji vode iste i slične bitke za život i zdravlje. O tome u velikoj ispovijesti za „Azru“ govori Šemsudin Gegić koji je nakratko, da bi u Zenici primio još jedno veliko priznanje, plaketu “Kulin Ban”, dodijeljenu mu od Zeničko-dobojskog kantona za umjetnost, boravio u svojoj domovini. Za to vrijeme u Zenici i Gradačcu promovirao je i svoju novu knjigu „Ne daju mi oči da šutim“. Nakon promocije održane 8. oktobra u punoj sali Gradačačkog sajma, na kuli velikana Husein-kapetana Gradaščevića, Zmaja od Bosne, gdje smo iskoristili priliku da i fotografijama ovjekovječimo ovaj događaj, Gegić se vratio u Italiju.

POLITIČKI MARKETING
Rusmir Isak banner

Detalj s promocije knjige

„Ne daju mi oči da šutim“ knjiga je nastala kao„art“ terapija, prema preporuci ljekara bolnice u Milanu. Sadrži 26 priča koje su svaka cjelina za sebe, ali zajedno čine romansiranu cjelinu. Mnogo je u njima poruka i pouka baš kao i u Gegićevoj „Grudvi snijega i šitake gljivi“.

POLITIČKI MARKETING
A19C0ACA 5A41 413B 9B35 318122A57EA5

„Obolio od kreativnosti i patriotizma“, kažete na kraju filma. Ali, kako je sve počelo?

– Teško prolazim kroz ovo sjećanje. Ipak, uvjerio sam se u jedno: snimajući tokom liječenja moj dugometražni autobiografski doku-igrani film “Grudva snijega i šitake gljiva”, originalnog naslova na talijanskom jeziku “Palla di neve e shiitake fungo”, u kojemu sam pred kamerom prošao kroz najteže faze liječenja, ličnim kreativnim angažmanom sam oficijelnoj medicini pripomogao u podizanju mog imuniteta i obnavljanju rakom napadnutih ćelija i limfnih čvorova. Takav osjećaj sam imao, a postignut je rezultat kao i s filmom, dok sam pisao priče iz moje knjige “Ne daju mi oči da šutim”. Vjerujem da ću proći kroz isti proces tokom ovog intervjua, uistinu respektabilnog magazina „Azra“.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME
POLITIČKI MARKETING
072 Mirza Husetic 1

U januaru 2018. godine sam se vratio sa Sardinije, gdje sam sa saradničkim timom birao filmske lokacije i objekte za igrani film u nastajanju „U sjenci bijelog magarca“. U martu sam već učestalo kašljao, a polovinom aprila mi je tu u Sarajevu dijagnosticiran rak pluća i sekundarni rak limfnih čvorova. Na svu sreću, sumnja na metastazu na kosti je opovrgnuta u čuvenoj milanskoj bolnici “Ospedale San Raffaele” u koju sam, nepunih deset dana od sarajevske dijagnoze, primljen na liječenje koje, evo, na moju sreću, još traje.

Poruka filma “Obolio od kreativnosti i patriotizma” je moj odgovor na pitanje moje italijanske doktorice koju je zanimalo šta ja mislim “od čega” sam ja to obolio. Nakon što me začudno pogledala, osmjehnula se i kazala da će mi za godinu reći kada mogu početi snimati film.

U opisu Vašeg filma stoji i ovo: „Tokom njihova stvaralačkog života, popraćenog nemilosrdnom dramom prolaznosti, često se olovka obraća piscu, note kompozitoru, a četkica slikaru. U ovom se filmu kamera obraća režiseru koji vodi životnu bitku s rakom pluća i nostalgijom za zavičajem“. Ko se sve pojavljuje u ovom filmu osim Vas i zašto baš ti ljudi?

– Opis koji ste naveli je kratki sinopsis našeg filma. U filmu su članovi moje porodice, kolege-vrhunski italijanski i bh. umjetnici i novinari koji svojim umijećem (muzikom, plesom, glumom…) „garniraju“ filmsku priču kako bi se što „lakše“progutala ova teška tema zasnovana na izjavama najvažnijih učesnika – onkoloških bolesnika, žena i muškaraca, porijeklom iz Italije i BiH.

Detalj iz filma

Ipak, kažete Vi i ovo: „Film je jedna priča, a druga priča je moja bolest“. Tješe Vas u filmu da ste preživjeli rat, preživjet ćete i rak. Koja je razlika u tim preživljavanjima?

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

– Da, filmskim sredstvima je ispričana priča o mom životu tokom dvogodišnjeg liječenja, a postavljena je na fonu liječenja od karcinoma. Citirana rečenica iz filma: “Film je jedna, a moja bolest druga priča” je replika koju ja izgovaram u sceni, kada me producent filma Antonio Sammarco, opominjući, ubjeđuje da se vratim u posao i nastavim liječenje i snimanje filma koje sam bio prekinuo u periodu kada sam bio totalno “potonuo” i gotovo odustao od daljnjeg liječenja. Bio je to period u kojemu sam paralelno primao imunoterapiju i 30 doza radio terapije uz stalne kontrole krvi i CT i PET snimanja. U filmu je to filmska scena, a u životu istinit događaj, koji je bolni preokret u mom liječenju.

Jedan od aduta „izvučenih iz rukava“ moje divne, za mene kao pacijenta i odgovorne, liječnice Vanese Gregorc, koja je, kada sam ja napustio Milano i vratio se u Sarajevo u koje je ona, zajedno s doktoricom i profesoricom Nadiom Di Muzio, koja me je i primila u ovu poznatu milansku bolnicu, došla za mnom da me vrati i nastavim(o) liječenje, bio je rat kroz koji smo i ona u Zagrebu i ja u Sarajevu prošli. Razlika u preživljavanju rata i raka se provizorno svodi na to da se u ratu boriš protiv vanjskog, a u slučaju raka protiv unutrašnjeg neprijatelja. Ono što je opasno i teško u oba slučaja, a povezuje ih jeste latentan strah. Dok s njim ne raščistiš, ti si hodajuća meta koja sama od sebe umire i hita kraju svog života. Što se mene tiče, ja sam se duboko zaronio u sebe i pronašao onaj isti gejzir s kojeg sam u ratu crpio hrabrost, inat, odlučnost…

Kako je primati loše vijesti, kakav je osjećaj kada ljekari kažu: imate metastaze?

– Lošu vijest o metastazama koju mi je, blago rečeno, profesionalno netaktički saopštio univerzitetski profesor i specijalist radiolog u jednoj privatnoj sarajevskoj poliklinici, primio sam teško, bolno i s naglom pojavom onog straha o kojemu sam prethodno govorio. Iz njegove ljekarske eksplikacije se dalo zaključiti da je najvjerovatnije pokasno za sve i da ću „…uzalud ići u inostranstvo, jer se ni tamo ovo ne može operisati“ –  baš se ovako izrazio. Ljutio sam se na njega sve dok mi, nakon ponovljenih svih medicinskih pretraga u milanskoj bolnici, moja glavna liječnica Vanesa Gregorc nije rekla da nisam četvrti već treći stadij, čime je opovrgnuta njegova sumnja na metastazu na kostima. Ima ta njena izjava i u filmu.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

“Shvatio sam da je laka smrt smrt bez bola“, kažete u filmu. Koliko je teško pričati uopće o tome što proživljavate?

-„Shvatio sam da je laka smrt, smrt bez bola“, replika koju izgovaram u filmu je nauk kojeg sam stekao analizirajući rečenicu moje rahmetli majke Munire, koja je za svog života, skoro uvijek nakon molitve Bogu, od Njega zaiskala za sebe da njoj, njenoj djeci pa svakome, da lahke smrti, a to je smrt bez bola. I ne bih više da pričamo o smrti, teško je to.

Koliko čovjek mora biti psihički jak da bi se borio i imao snage proći kroz sve to?

– Čovjek i ne zna koliki mu je lični resurs jakosti, sve dok mu se ne dogodi da, recimo, oboli. Jakost i snaga nisu isto, jakost je dugoročnije silnija, da tako kažem. Ona nas potiče da koliko-toliko lakše svladavamo prepreke. Da lomimo strah i budimo nadu, vjerujući u pobjedu.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

„Usred borbe, pleši!“ To su stihovi koje čitate u filmu, pojavljuje se i derviš. Koja je poruka njegovog plesa u Vašoj borbi, koliko ta duhovnost može pomoći?

– Prvi sam reditelj u bivšoj SFRJ, koji je od Tarikatskih centara dobio saglasnost da snimi dokumentarni film o dervišima. I snimio ga samo godinu prije nego će početi rat. Naslovio sam ga „Uoči Nevjestine noći“, a „Nevjestina noć“ ili „Vjenčanje sa smrću“ je i „Šebi arus“- godišnjica preseljenja Mewlane Dželaludina Rumija, koju obilježava i UNESCO.

Pola godine sam proveo u pripremama i mjesec u snimanju i montaži ovog dokumentarca, koji je, nakon premijernog emitiranja u prime time na TVSA, TVBG, TV ZG i TV NS, združene programske sheme JRT-a, na zahtjev gledatelja, u istom mjesecu dva puta repriziran.

Stanje svijesti u kojem se čovjek, kroz vjersku posvećenost Bogu, predaje razvoju vlastitog duha, manifestiralo se kod derviša za vrijeme njihovog tzv. sjedećeg i stojećeg zikra koje sam snimao u tekiji u Sarajevu i u Blagaju na Buni. Citirajući Rumija „U sred borbe pleši“, a dok sam snimao filmsku scenu u tekiji Mesudija šejha Mes’uda Hadžimejlića u Kaćunima kod Visokog, ja sam, ustvari, time potcrtao i svoju unutrašnju borbu koju sam vodio i vodim. U toj derviškoj vrtnji, sa dlanom jedne ruke okrenutim nebu i dlanom druge ruke okrenutom zemlji, zavrtio se i moj oboljeli mikrokosmos.

 Pišete li, crtate li, radite li – kako Vam to savjetuje u filmu prijateljica iz Zagreba?

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

– Djelimično sam već odgovorio na ovo pitanje pa ću samo dodati kako sam sve vrijeme dosadašnjeg liječenja pisao i moj „Dnevnik seobenog lica“, kojeg su na veoma kvalitetnom portalu Kliker.info, prema zvaničnom brojčaniku, pratili deseci hiljada čitatelja. Sad se pojavio prijedlog da Dnevnik kojeg sam ja pisao na svoj poseban način –„geg stilom“ – kako su pisali ti naši brojni internet-čitatelji, odštampamo i ukoričimo, jer posjeduje i literarnu vrijednost. Ono što, sa prekidima, pišem duže od tri godine jeste moj roman prvjenac. Kada završim s uspješnm  promocijama zbirke priča, s novim elanom ću mu se radosno vratiti, kako bih ga, ako bude života, završio prije nego se zatvori producentsko-finansijska konstrukcija igranog filma „U sjenci bijelog magarca“. U to vrijeme će se u izdanju BZK „Preporod“ pojaviti i Antologija drame u kojoj je zastupljena moja nagrađivana drama „Ruho“, tako da ću baš uživati u životu.

„Mogu oni istjerati mene iz Bosne, ali Bosnu iz mene ne mogu“. I to su  Vaše su riječi izgovorene filmu, gdje doznajemo i da ste morali podnijeti zahtjev za iseljenje da biste mogli prebaciti novac od prodaje nekretnina u Italiju. Morali ste zaista prodati sve ovdje i kuću i stan i auto i na kraju iseliti?

– Citirajući moje replike, duboko zadirete u dramaturšku strukturu scenarija filma: tačno je, u izgovorenoj rečenici „Mogu oni istjerati mene iz Bosne, ali Bosnu iz mene nikada“, sadržani su bol, i ljutnja, i nemoć pojedinca pred pravilima i preprekama koje su vam postavili, a preko kojih se bez njihove (čitaj državne, bankarske, komisijske, medicinske, inspekcijske…) dozvole ne može preći.

Da bih se mogao liječiti u Italiji, porodica je odlučila prodati svu našu, tokom supruginog i mog radnog staža, legalno zarađenu i stečenu pokretnu i nepokretnu imovinu i tada nastaje problem transfera novca od prodate imovine iz sarajevske u milansku banku.

Apsurd je kulminirao onog trenutka kada su mi ponudili da ja njima iz Milana šaljem račune od liječenja, a da će oni te račune plaćati sa našeg bankovnog računa odavde iz Sarajeva. Srećom, našla se jedna dobronamjerna „dovitljiva glava“ iz Ministarstva finansija i kazala da napišem zahtjev za iseljenje, te da će ona onda sve to završiti sa Komisijom koja kontroliše tokove novca. Neizmjerno hvala toj osobi što me razumjela kada sam joj rekao da sam, prije prodaje svega što imamo, pitao nadležne u Zavodu zdravstvenog osiguranja za upućivanje ili pomoć tokom mog liječenja u inostranstvu, dobio odgovor da je za to potrebno proći proceduru koja dugo traje i najčešće rezultira negativnim odgovorom. Ako se i donese pozitivna odluka, pacijent je najčešće ne doživi.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Sa suprugom

Kako sve finansirate sada?

– U našem malom milanskom stanu koji smo kupili od novca dobijenog prodajom kuće u Mostaru i stana u Sarajevu (svaka druga stambena opcija je finasijski neizdrživa, jer sam do sada gotovo svaki treći dan morao biti u bolnici bez dozvole napuštanja mjesta boravka), supruga Jasna i ja živimo od naših skromnih penzija koje smo ostvarili u BiH, bankovnih kredita i, odskora, kao ispomoć od rada na filmu i ponekad tantijema koje su mi godinama ostajali dužni. Sve je teže i teže, jer svugdje vlada Corona kriza.

Radioterapijom tretiraju Vaš tumor i limfne čvorove. Kako to izgleda?

– Nakon primljenih 20 imunoterapija, konzilij ljekara se odlučio da se podvrgnem 30-odnevnoj radioterapiji, svakodnevno, od ponedjeljka do petka, u aparatima kompjuterizirane tomografije po 25 minuta, tokom koje, što se kaže, okom ne smijete trepnuti. Teško je to psihički izdržati, a mora se. U tom sam periodu imao i najveću krizu. Uz pomoć porodice i ljekara, uspješno sam je prevazišao. Kada su stigli pozitivni rezultati, sve tegobe su nestale.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Ko je u Italiji uz Vas? Kako porodica sve podnosi, ko je kome veća podrška?

– Po dolasku u Milano, Jasna i ja smo prvih sedam mjeseci živjeli u stanu naše kćerke Emine, zeta Simona i našeg unuka Denisa, koji nam je ustupio svoju sobu. Sve što smo trebali imali smo, a tih prvih mjeseci najveći teret je, uz Jasnu, bio na Emini, koja je bila psihološka podrška, administrator, vozač, prevodilac… Mi, njeni roditelji smo uzvraćali, na naš način, onako kako smo znali i mogli. Sve je funkcioniralo tako dobro da je polučilo i prve uspješne rezultate u liječenju. Ni njima, a ni nama dvoma, Jasni i meni, koji smo sve vrijeme našeg četrdesetogodišnjeg braka imali „svoj krov nad glavom“, nije bilo lako. Pogotovo Jasni, koja se trudila da uvijek bude uz mene. Uzvraćao sam tako što i kada bi me jače zaboljelo ili bi me slamale terapije, nisam jaukao, trpio sam da ih još više ne uznemirim i tako poštedim dodatnog stresa. Znali smo, ljubav će nas održati u pameti i pomoći da pobijedim i pobijedimo moj rak.

Porodica najveća podrška

Kažete u filmu da „pluća pamte prvu cigaretu“. Smatrate li, ipak, osim kreativnosti i patriotizma da je taj porok doprinio bolesti?

– Replika „pluća pamte prvu cigaretu” je zaključak moje prve ordinirajuće doktorice Monika D., a nakon što sam se, na njen upit da li sam pušač, pohvalio da ne pušim već 22 godine, naravno, od onih 27 godina koliko sam dugo pušio. Da, medicina ukazuje na to da pušači u znatno većem procentu obolijevaju od raka pluća. U mom slučaju, dalo se zaključitida je herpes zoster, kojeg sam dobio u Mostaru u vrijeme kada sam obnašao dužnost direktora i umjetničkog direktora Narodnog pozorišta i bio, zajedno sa mojom porodicom, bjesomučno izložen(i) prijetnjama i zastrašivanjima, što je registrirala i policija i, uz plasiranje spinova putem malog broja portala i medija, napadan od male grupe uposlenika, tačnije neradnika i samoproglašenih „glumačkih veličina“, rezultat strašnog pada imuniteta, što je karcinom iskoristio kao pogodno tlo već potencijalno osjetljivo na kreativnost i patriotizam, za svoju agresivnu pojavu. U mojoj bolesničkoj anamnezi je i ovo zapisano, tako da se u određivanju moje osnovne terapije vodilo računa o tome da se prvo mora podići i ojačati moj imunitet, što je rezultiralo imunoterapijom koja je, na svu sreću, do sada polučila više nego dobar rezultat.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Mostar je do tada bio moj „duhovni i duhoviti zavičaj“, a direktnim i istinitim odgovorom na ovo pitanje želim samo jedno – ukazati svima na to kako trebaju smanjiti lični doživljaj i otvoriti širom oči, kako ne bi oboljeli od prevelike ljubavi prema onom čime se bave.

Mnogo Vam znači i virtuelna podrška znanih i neznanih prijatelja na društvenim mrežama. Za film ste primili odlične rakcije onih koji su ga gledali. Očekujete li da Vam Sarajlije pošalju tokom zime grudvu snijega do Italije, Vaše druge domovine,  da zalijete japansku gljivu šitake?  I koliko Vam ona pomaže u podizanju imuniteta?

– Meni najviše znači podrška i pomoć mojih najbližih-moje porodice. Njih četvero (Jasna, Emina, Denis i Simone) su bile, a i sad su, moje „duple ruke, noge, moja dupla plućna krila, moje opipljive sjenke“ u najtežim trenucima, danima i mjesecima ove borbe sa zloćudnim tumorom pluća i limfnih čvorova. I zbog njih sam se borio i borim da preživim, da iz ove bitke izađem i izađemo kao pobjednici. Moje italijanske doktorice Vanesa Gregorc, Nadia Di Muzio, Chiara Lazzari i na početku liječenja doktorica Monika Ducceschy su, uz ostalo medicinsko osoblje respektabilne Ospedale San Raffaele Milano, također, moja stvarna životna priča i potpora.

Uz širu moju i Jasninu familiju, moje stvarne prijatelje i prave kolege, tu su i hiljade mojih virtuelnih prijatelja iz cijelog svijeta, koji su me bodrili, a mnogi od njih, znani i neznani, iz svog stvarnog života su mi nudili pomoć u svakojakim oblicima, koju nisam prihvatao, rekavši im – dok možemo sami, hvala ne treba, ako zatreba, bit ću slobodan javiti vam se. Vaša verbalna podrška iskazana riječima, tj. vašim govorom koji može biti usmeni i pismeni, dovoljna je potpora da „začepi rupe ako moj brod počne još više tonuti“. Tačno je, na kraju filma ja sam te moje prijatelje s društvenih mreža pozvao da me nastave bodriti i da mi, ako zapne, pošalju grudvu snijega sa sarajevskih planina, a kojom ću tokom liječenja u Milanu zalijevati japansku šitake gljivu, čija se lijekovitost nalazi i u imunoterapiji koju primam.

Otud i naslov filma “Grudva snijega i šitake gljiva” na kojeg su, nakon samo jedne ograničene SFF online projekcije i jedne tzv. zatvorene milanske projekcije, pristigle fantastične reakcije gledatelja i onih koji film gledaju iz kritičarskog rakursa. Želim vjerovati u djelotvornost prijateljski izgovorene riječi, kreativnost snimljenog filmskog kadra i režirane pozorišne scene, vjerovati u to da je Univerzum svakom živom zemljaninu, odmah pri njegovom rođenju, spustio mu do iznad pogleda jedno uže, a da od tebe zavisi hoćeš li to uže vezati sebi oko vrata, pasa, oko ručnih ili nožnih zglobova, hoćeš li poskočiti da se za njega uhvatiš i zanjišeš iznad scila i harbida ili ćeš, naprosto, pretvarati se da ga ne vidiš i ne osjećaš.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON REKLAME
KRAJ REKLAME

Do nas je.

Azra.ba

Podijelite članak
  • 2
    Shares
POLITIČKI MARKETING
072 Kenan Aida
REKLAMA
KRAJ REKLAME
REKLAMA
KRAJ REKLAME

5C469C74 8C17 4B98 BDF1 9CFAAF69C4F6