Server poručio Briselu i Vašingtonu da više ne bi trebali ignorirati Dodikove poteze: Želite ostaviti utisak, pošaljite avione

Danijel Server (Daniel Serwer), profesor na američkom Univerzitetu Johns Hopkins, objavio je tekst pod naslovom “Želite ostaviti utisak? Pošaljite avione” (Want to make an impression? Send the airborne) na svom blogu peacefare.net.

Prenosimo ga u nastavku:

Prošlomjesečna prijetnja srpskog političkog šefa Milorada Dodika nestaje u prazničnoj izmaglici. Niko ko prati bosanskohercegovačku poitiku ne treba da se opusti. On je jasno stavio do znanja da je njegov cilj de facto secesija Republike Srpske. Vlast ovog regionalnog entiteta prostire se na 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine.

Dodik ide malim koracima. Svaki put reže salamu da bi se približio onome što želi. Prošlog mjeseca sastala se Narodna skupština RS-a kako bi počela planiranje povlačenja, počevši za šest mjeseci, iz sigurnosnih, pravosudnih i poreskih institucija BiH. Svi su oni uspostavljeni nakon rata 1992-1995. koji je okončan Dejtonskim mirovnim sporazumom. Američki napori “da se Bosnu vrati sa litice” barem su natjerali Dodika da se zaustavi na ivici.

Plan je uništenje male bosanske države

Malo je vjerovatno da će odstupiti mnogo dalje ili proglasiti nezavisnost. Dodikov plan je da uništi bosansku državu, iako je ona malena. On želi da se RS povuče iz vitalnih institucija Sarajeva pod velom zakonodavnog odobrenja. Tada bi bio svemoćan i neodgovoran u svom feudu. U suprotnom, želi da njegova prijetnja secesijom spriječi svako dalje jačanje vlasti u Sarajevu.

Rusija će podržati Dodikove poteze i pokušati ga zaštititi. Moskva već negira ovlasti visokog predstavnika u BiH, koji je odgovoran za civilnu implementaciju Dejtonskog sporazuma. Predsjednik Srbije Vučić će biti oprezniji, jer se plaši neodobravanja EU i SAD. Ali njegove sluge, uključujući ministra unutrašnjih poslova Vulina, navijaju otvorenije. RS je važna komponenta onoga što nazivaju “srpskim svijetom”. To bi bila velikosrpska država koja bi uključivala susjedno srpsko stanovništvo.

Etnički autoritarni paladin

Dodik je oličenje etničkog autoritarnog ideala. Započeo je politički život kao relativno umjeren u bosanskom kontekstu. Ali on je postao poricatelj zločina (uključujući genocid) koje je RS počinila tokom rata 1990-ih. On je sada šampion srpske izuzetnosti, potčinjena marioneta Moskve i duboko korumpirani džeparoš nezakonito stečenih dobitaka. Dejtonski sporazum dijeli bosansku pitu po etničkim linijama. To smanjuje političku konkurenciju i potiče predatorsko ponašanje. Većina ljudi u Vašingtonu i Briselu razumije da je Dodik nepopravljiv. Zato se njihove diplomate vrijedno trude da ga obuzdaju od predsjednika Srbije Vučića, nudeći uglavnom šargarepe i malo štapa.

To više ne funkcioniše tako dobro kao nekada. Kao i njegov genocidni prethodnik Radovan Karadžić, Dodik sebe smatra političkim konkurentom Vučiću u Beogradu, a ne samo pokrajinskim partijskim šefom u Banjoj Luci. Dolazi vrijeme za obračun ovih srpskih paladina.

Vučić je nesumnjivo moćniji, ali je Dodik korisniji Rusima. Oni bi de facto secesiju RS smatrali korisnim presedanom i manom za pregovaranje za otcijepljene provincije u Ukrajini, Moldaviji i Gruziji. Moskva bi također uživala u izbacivanju iz kolosijeka trijumfa Zapada unipolarnog trenutka iz 1990-ih: pregovorima o okončanju bosanskog rata.

Šta treba učiniti?

Dodik onemogućuje SAD i EU da i dalje ignorišu njegove poteze ka de facto nezavisnosti. Pitanje je: šta oni mogu učiniti povodom toga? Sljedeći put kada bude rezao salamu, kako oni trebaju reagirati?

Prvo, EU i SAD trebaju poništiti sve odluke u Skupštini RS koje su u suprotnosti sa Dejtonskim sporazumom i kasnijim odlukama visokog predstavnika. Ovo visoki predstavnik može učiniti potezom olovke. Ali šta onda? Kako se njegove odluke sprovode?

Nekada visoki predstavnik ne bi oklijevao da smijeni Dodika sa funkcije. Ali da li je to više izvodljivo? Druga mogućnost je njegovo hapšenje zbog pobune protiv bosanske države, za koju je očigledno kriv. Ali čini se da bosanski tužioci nisu voljni i vjerovatno nesposobni da to učine.

SAD i EU će morati djelovati

Ako se ništa ne može učiniti unutar Bosne, onda teret pada na Vašington, Brisel i evropske prijestolnice (ako EU ne djeluje zajednički). Oni će morati da uvedu kaznene sankcije Dodiku lično, svim poslanicima Skupštine RS-a koji glasaju za povlačenje iz bosanskohercegovačkih institucija, i institucionalno RS-u, uključujući ukidanje svake bilateralne pomoći Svjetske banke i MMF-a, kao i pristup međunarodnim finansijskim tržištima. Ako se RS de facto otcijepila od Bosne, ona ne bi trebala imati koristi od grantova ili zajmova dostupnih njenom suverenitetu. Bilo bi licemjerno dozvoliti da bilo kakvo međunarodno finansiranje ili zvanična razvojna pomoć stigne u RS.

Postoje i drugi mogući potezi. Brisel i Vašington bi mogli ugasiti predstavništva RS. Međunarodno vojno prisustvo, EUFOR, moglo bi premjestiti trupe u vitalni grad na sjeveroistoku Brčkog, dok Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD tamo raspoređuju trupe NATO-a, kako bi spriječili bilo kakve pokušaje Sarajeva ili Banje Luke da ga zauzmu. Želite ostaviti utisak? Britanci i Amerikanci mogli bi na stotine padobranom stići van Banja Luke, na vježbi NATO-a.

Dodiku i svim drugim političarima koji podržavaju de facto secesiju mogao bi biti zabranjen dolazak u Sarajevo, a svi zahtjevi za srpsko odobravanje akcija bosanske vlade tamo bi mogli biti ukinuti. Bilo kakvo finansiranje za RS iz Sarajeva bi moglo prestati. Bosna bi se mogla vratiti svom prijeratnom ustavu, ili osmisliti novi koji će izbrisati RS, kao i Federaciju i njene kantone, oslanjajući se na općine za lokalnu upravu.

Dodika ne treba zanemariti

Ovo je ilustrativna, a ne iscrpna lista opcija, ne preporuka. Glavna stvar je da Brisel i Vašington više ne bi trebali umanjivati ili ignorirati Dodikove poteze. Ako to urade, patriotski nastrojeni Bosanci, koji su bili glavne žrtve rata 1992-1995, uzet će stvari u svoje ruke, osvojivši Brčko prije Dodika.

To bi također označilo neuspjeh Dejtona, ali onaj koji bi sačuvao suverenitet i teritorijalni integritet zemlje, kao i njenu multietničnost. Za svakog ko misli da je demokratija poželjniji sistem vlasti, to bi bilo bolje nego otcjepljenje političkih i ideoloških nasljednika Radovana Karadžića koji negiraju genocid, sklon etničkoj autoritarnoj vladavini uz podršku Moskve i stvaranju Miloševićeve Velike Srbije.