Šest članova porodice Ibrahimović slijepo ili slabovidno: Nihada hekla i čuva unukice, a Hariz joj pomaže

Svake godine 15. oktobra obilježava se Dan bijelog štapa, dan slijepih osoba. Oni ne vide, ali su i u društvu nevidljivi, tek ponekad pažnja se posveti toj kategoriji ljudi zarad ličnih interesa.

Od osam članova porodice Ibrahimović šest je slijepih ili slabovidnih osoba, majka Nihada, otac Hariz, te dva sina i dvije nevjeste. Unukica Amna, učenica drugog razreda osnovne škole, ima dobar vid, a još je rano da se dvomjesečnoj Nejli urade pretrage kako bi se otkrilo da li ona dobro vidi.

Priča nam to Nihada u svom domu u Sarajevu. Vrijeme joj prolazi čuvajući unučice, pripremajući im ručak, ali i u heklanju.

– Ne vidim, ali me je Allah dž.š. počastio drugim osjetilima, pa prstima osjetim koliko puta iglom moram proći da bih dobila mustru koju želim – kaže Nihada koja je netom prije toga uspavala dvomjesečnu unukicu i stavila kiflice na pečenje u rernu.

Nevjesta je odvela stariju unukicu Amnu u školu, pa će je sačekati i ponovo vratiti kući.

A onda slijedi izrada domaće zadaće.

Svi se uključe da pripomognu svom školarcu, ali teško ide. Iako Amna ima sve petice i voli školu, domaća zadaća često zna predstavljati problem. Oko zadaće joj može pomoći samo mama koja svaki napisani list mora dobro uvećati kako bi ga prilagodila svom vidu i kako bi provjerila je li dobro urađen zadatak. To je spor proces, a kada mama radi, Amni nema ko provjeriti domaće zadatke.

Majka Nihada sa njom uči sure i prijevod iako Amni nije jasno kako to da nana uči Kur’an kada tu nema slova, već samo neke tačkice.

Kreću se uz pomoć bijelog štapa, za zvučni novca nemaju, a da bi dobili obični bijeli štap, treba obići nekoliko šaltera, a situacija na terenu je izuzetno teška za slijepe i slabovidne sa puno prepreka do cilja.

Teško je kretati se, kaže Nihada, nema dovoljno zvučnih semafora, nemaju ni sve šetnice taktilne vodilice.

– Da bismo dobili štap, mora se otići kod oftamologa da ti da obrazac koji se nosi u socijalno na ovjeru. Sve moramo sami. Niko ne pita treba li pomoć, kako ćete vi sami. I cijela situacija u vezi s koronom i naredbom da se nosi maska nama otežava. Nama je Bog oduzeo vid, ali nam je dao čulo mirisa i sluha i tako se mi orijentišemo. Kada stavimo masku, nama se smanjuje mogućnost za snalaženje u prostoru, gubimo osjećaj. Po mirisu znam kad sam došla do pekare, do samoposluge, do mesnice – priča za Faktor Nihada.

Najteže im je, kaže, kada moraju kod ljekara ili platiti režije.

– Neće da nam ispune uplatnicu, da nam pomognu prilikom plaćanja. A kad se ima novca, može se platiti da neko uradi to za vas, ali onda još jedan problem, valja naći i nekog poštenog ko vas neće prevariti jer ne možeš svakog u kuću pustiti niti dati novac, a ko zna hoće li zaista platiti ili novac uzeti sebi – kaže Hariz.

Ističu da su i na prošlim izborima imali probleme prilikom glasanja, te da ove godine ne planiraju ni ići da glasaju.

– Sa nama je na glasanje išla prijateljica kako bi za nas dvoje zaokružila za koga želimo glasati, ali nam nisu dozvolili da jedna osoba glasa za nas oboje. Te sam glasala ja, a za Hariza je trebao glasati neko od tu prisutnih posmatrača. Mi nismo dozvolili da neki stranac glasa umjesto nas jer ne vjerujemo, a ne možemo ni da provjerimo za koga je ta osoba glasala, da li kako smo mi rekli ili po svom nahođenju. Kada bi dolazili neki mobilni timovi, puno bi nam olakšalo – navodi Nihada.

Život je, kažu, pun iskušenja, ali se sa njima bore onako kako najbolje znaju. U svemu se uzdaju u pomoć od dragog Boga, a osmijeh na licu im izazivaju njihove unučice.

Faktor.ba