Sigurne kuće u BiH su prebukirane

Na području Kantona Sarajevo, koje ima oko pola miliona stanovnika, postoji samo jedna Sigurna kuća za žene i i djecu žrtve nasilja i njen kapacitet gotovo je popunjen.

U njoj su smještene 32 osobe, od ukupno 35 smještajnih kapaciteta.

„U skloništu je trenutno 13 žena, 17 djece i dvije djevojke. Ovakva popunjenost kapaciteta Sigurne kuće je znak da je stanje sa nasiljem u porodici i nad ženama u naglom porastu, koji je od početka pandemije korona virusa povećan za više od 20 posto“, izjavila je za Radio Slobodna Evropa (RSE) Mubera Hodžić Lemeš, menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu.

Na teritoriji Bosne i Hercegovine postoji osam sigurnih kuća sa ukupno 200 raspoloživih mjesta za žene i djecu žrtve nasilja. Dio BiH koji na svojoj teritoriji nema sigurnu kuću je Distrik Brčko, na sjeveru Bosne i Hercegovine.

Pored nedovoljnog broja skloništa za žrtve nasilja, Bosna i Hercegovina nema ni jedinstveni registar podataka, kao ni jedinstvenu evidenciju nasilja u porodici.

Nasilje u porodicama eskaliralo u pandemiji

Prema podacima sa područja Kantona Sarajevo, gdje Sigurnu kuću vodi nevladina organizacija Fondacija lokalne demokratije, broj prijavljenih nasilja na SOS telefonu je porastao u odnosu na 2019. godinu. To se posebno odnosi na period od marta ove godine, kada je proglašena pandemija korona virusa.

„Svakako da je kriza izazvana pandemijom povećala i broj nasilja u porodici. Tu se prije svega misli na ekonomsku situaciju. Ljudi su ostali bez posla, smanjeni su prihodi, povećan stres, vlada jedna opšta nesigurnost za zdravlje i ljudi ne znaju kako da se nose sa svom tom situacijom“, ocjenjuje menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu Mubera Hodžić Lemeš.

U posljednjih osam mjeseci ove godine došlo je do eskalacija nasilja u porodicama koje su i do sada bile disfunkcionalne i u kojima je i ranije bilo nasilja, navode u nevladinom sektoru koji se bavi ovom problematikom. Ocjena je i da se pojavio veliki broj psihološkog nasilja i to u zajednicama koje do sada nisu imale probleme.

Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH, svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga starija od 15 godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja.

Prikupljajući podatke iz osam sigurnih kuća, Joško Mandić, stručni savjetnik u Agenciji za ravnopravnost spolova BiH, kaže da je u prvih par mjeseci pandemije bio manji broj prijavljenih slučaja nasilja nad ženama, ali da to nije značilo i da se broj nasilja smanjio.

Nagli skok SOS poziva

Govoreći na panel diskusiji u organizaciji UN Women BiH povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, koji se obilježava 25. novembra, Mandić je naglasio da žene u prvih par mjeseci pandemije nisu mogle doći do sigurne kuće, jer su skolništa bila zatvorena i onemogućena da osiguraju izolatorije, kao i higijensko-epidemiološke mjere koje su naložili krizni štabovi.

„Nakon ukidanja vanrednog stanja, u maju ove godine, naglo je skočio broj zahtjeva za prijem u sigurne kuće, ali i broj poziva na SOS telefon. Tada smo vidjeli pravo stanje, a ono je u odnosu na prošlu godinu povećano za oko 50 posto što je ogroman porast“, ocjenio je Mandić.

U vrijeme lockdowna i Sigurna kuća u Sarajevu morala je zatvoriti svoja vrata. Osim nemogućnosti smještaja za nove žrtve nasilja, žene su ostale i bez besplatne pravne pomoći, dok su se u sudovima i tužilaštvima rješavali samo „hitni slučajevi“.

Jasmina Mujezinović, izvršna direktorica organizacije Fondacija lokalne demokratije napominje da je problem nasilja bio vrlo rijedak slučaj koji se u prvih par mjeseci pandemije rješavao, a pristup žrtvama nasilja je bilo kojoj instiuciji, pa i policiji, bio onemogućen.

„Posljedica takvog ograničenog rada je doveo do toga da sada na sudovima imamo ogroman broj predmeta koji se odugovlače, gdje žrtva nasilja ne zna kada će i da li će njen slučaj doživjeti sudski epilog“, ocjenila je tokom panela Mujezinović.

Nasilje brutalnije u posljednjih osam mjeseci

Slična iskustva sa nasiljem nad ženama tokom pandemije imaju i nevladine organizacije u Republici Srpskoj.

Radmila Žigić , koja ženama osim sigurne kuće pruža i besplatnu pravnu pomoć, kaže da je nasilje u posljednjih osam mjeseci nad ženama postalo brutalnije i da je najviše zabilježeno kod mlađe populacije, što do sada nije bio slučaj.

„Ono što je, ipak, najveći utisak je da u posljednjih 10 godina nismo imali toliko pritužbi na rad institucija, kao što smo imali u prvih šest mjeseci ove godine. Stiče se utisak da je problem nasilja nad ženama dodatno marginalizovan i da je pred nama dug put u harmonizaciji zakonskih rješenja koje ovaj problem mogu da riješe“, smatra Žigić.

Kompletnu situaciju usložnjava i stalni problem finansiranja sigurnih kuća u BiH koje funkcionišu isključivo pri nevladinim organizacijama.

I pored obezbijeđenih 160.000 konvertibilnih maraka (oko 80.000 eura), koje je u julu ove godine obezbijedila Agencija za ravnopravnost spolova u BiH, predstavnice nevladinih organizacija koje se bave ovim problemom, ističu da je ta pomoć nedovoljna i da država mora da pronađe način regulisanja finansiranja osam sigurnih kuća u BiH.

Domaće finansiranje samo u Sarajevu

I dalje se najveći broj sigurnih kuća u zemlji finansira od sredstava međunarodnih donatora, čija je pomoć svake godine sve manja. Jedini primjer sufansiranja je Kanton Sarajevo, gdje Kantonalni centar za socijalni rad plaća 60 posto za troškove smještaja korisnika.

„To je za nas velika stvar u odnosu na sigurne kuće koje nemaju nikakva sredstva od svojih kantonalnih vlada. Ipak, 40 posto svaki mjesec moramo obezbijediti od različitih donatora i projekata, što svima nama oduzima energiju koju bismo trebali usmjeriti na pomoć žrtvama nasilja. Država je ta koja treba da riješi pitanje naše održivosti, a mi smo te koje znamo kako da pomognemo ženama da shvate da imaju pravo na slobodan život,“, navodi Mubera Hodžić Lemeš, menadžerica Sigurne kuće u Sarajevu.