Slađana Đaković o porodičnim tragedijama: Ubistvo i samoubistvo nisu trenutak, nego proces koji dugo traje

Nakon niza stravičnih porodičnih tragedija koje su potresle Bosnu i Hercegovinu, sve je jasnije da ovakvi zločini ne nastaju iznenada, niti su isključivo rezultat jednog impulsa. Iza njih stoji složen i dugotrajan psihološki proces, upozorava psihologinja Slađana Đaković, ističući da se ključni znakovi upozorenja gotovo uvijek pojavljuju mnogo ranije, ali ih okolina često zanemaruje.

Umjesto sigurnog i podržavajućeg okruženja, porodica u ovakvim slučajevima postaje prostor kontrole, straha i emocionalne nestabilnosti. Posebno je opasno kada se partner ne doživljava kao autonomna osoba, već kao vlasništvo, što otvara prostor za ozbiljne poremećaje odnosa.

– Najčešći psihološki okidač koji dovodi do ubistva pa samoubistva u porodici najčešće je osjećaj potpunog gubitka kontrole nad partnerom, porodicom, sopstvenim životom ili ličnim identitetom – upozorava Đaković za “Avaz”.

Takav osjećaj često je povezan s patološkom ljubomorom, strahom od napuštanja i dubokim osjećajem odbacivanja. U trenutku kada odnos dođe do tačke pucanja, dolazi i do ozbiljnog psihološkog sloma.

Nasilje koje se dugo gradi

Iako završni čin djeluje kao nagla tragedija, riječ je o procesu koji traje. Dugotrajni psihički pritisak, nagomilani bijes i osjećaj bezizlaznosti stvaraju opasnu podlogu za eskalaciju.

– Ovakvi zločini rijetko su samo impuls trenutka. Iako završni čin može djelovati naglo, u većini slučajeva iza njega stoji dugotrajan psihički pritisak, nagomilani bijes i osjećaj bezizlaznosti – objašnjava ona za “Avaz”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U takvim odnosima često već postoje obrasci kontrole i emocionalnog nasilja, ali ih žrtve nerijetko opravdavaju ili minimiziraju, vjerujući da će se partner promijeniti.

Signali koji se ignorišu

Jedan od ključnih problema jeste to što se znakovi upozorenja ne prepoznaju na vrijeme ili se svjesno zanemaruju. Prijetnje, kontrola i izolacija često se pogrešno tumače kao prolazne faze ili “ljubomora iz ljubavi”.

– Ključni znakovi upozorenja koje okolina često ignoriše su prijetnje poput ‘ako me ostaviš, gotovo je’, ekstremna posesivnost, izolacija partnera i nagle promjene raspoloženja – ističe Đaković za “Avaz”.

Posebno zabrinjava, dodaje, situacija kada nasilna osoba iznenada postane mirna nakon haotičnog perioda, jer to može značiti da je već donijela odluku o ekstremnom činu.

Zašto žrtve šute

Dodatni problem predstavlja činjenica da mnoge žrtve nasilje uopće ne prijavljuju. Razlog nije samo strah od nasilnika, već i duboko nepovjerenje u institucije.

Đaković objašnjava da žrtve često osjećaju nesigurnost i bojazan da će informacije procuriti, da će nasilnik saznati za prijavu i da bi to moglo izazvati još teže posljedice. Takav strah, naglašava, nije bez osnova, jer je u Bosni i Hercegovini bilo slučajeva u kojima sistem nije adekvatno zaštitio žrtve ni nakon prijava.

Upravo zbog toga, reakcija mora doći mnogo ranije, prije nego što nasilje postane fizičko.

– Ako čekamo prve modrice, često smo već zakasnili. Jedan poziv, jedna poruka, jedno “treba mi pomoć” može biti granica između života i tragedije – upozorava Đaković za “Avaz”.

Kada kontrola preraste u destrukciju

Psihološki put ka tragediji često prolazi kroz faze, od straha i nesigurnosti, preko potrebe za kontrolom, do osjećaja poniženja i bijesa. U završnici dolazi do potpunog iskrivljenja percepcije stvarnosti.

– U tom stanju nastaje uvjerenje da je nasilje jedino rješenje, poput razmišljanja: “Ako ne mogu imati ovu porodicu, niko neće” – naglašava Đaković za “Avaz”.

Takvo razmišljanje nema veze s ljubavlju, već predstavlja oblik destruktivne vezanosti i psihološkog raspada.

Reagovati na vrijeme

Iako ovakve tragedije ostavljaju utisak neminovnosti, one se u mnogim slučajevima mogu spriječiti, ali samo ako se reaguje na prve znakove. Problem je što se psihičko nasilje i dalje relativizuje i često ne doživljava kao ozbiljna prijetnja.

Upravo tu počinje spirala koja kasnije može završiti fatalno.

Zbog toga je, poručuje Đaković, ključno na vrijeme uključiti porodicu, stručnu pomoć i institucije, te jasno reagovati na svaki oblik nasilja.

Jer najveća greška, kako zaključuje, jeste vjerovanje da će problem nestati sam od sebe, dok se u stvarnosti samo produbljuje, sve do tačke bez povratka.

avaz