Slave pola vijeka ljubavi i bračne sreće: Od Ramize tražim da mi samo jedno halali

Ljubav kakva je danas rijetkost, poštovanje i povjerenje, zajedništvo i razumijevanje, skromnost i čestitost bili su temelj života Mede i Ramize Hasečić. I zato su opstali do danas. Slave 50. godišnjicu braka i uživaju u plodovima zajedničkog života, djeci, unučadi i prijateljima. Od 1969. ispisuju stranice svoje knjige, a život i jeste najvještiji i najzanimljiviji pisac. Uzbuđenja, ljubav, mir, spokoj, rat, poslijeratno snalaženje, novi početak, borba, ali ni na jednoj stranici se ne piše o odustajanju. Ovaj bračni par nikada nije odustajao, od prvog dana, od prvog pogleda.

Zemljotres

– Igrao sam s prijateljima fudbal kada sam je ugledao. Prolazila je s drugaricama. Odmah sam je pitao za sastanak. A moja Ramiza nije željela odmah pristati, nego mi je rekla da će mi odgovoriti za sedam dana. Nisam to prihvatio. Bila je 1969. i malo prije se desio zemljotres u Banjoj Luci. Pomislih šta ću ako se desi i u Sarajevu, pa je više ne vidim, tako da sam je uspio ubijediti da se mi vidimo to predveče, priča Medo, koji je zbog Ramize odmah prekinuo petogodišnju vezu s drugom djevojkom.
Medo i Ramiza su se zabavljali godinu prije nego što su se odlučili vjenčati. Poslije vjenčanja su uselili u svoju sobicu porodične kuće Medinog oca.

Sin, snaha i njihova djeca žive s nama, a kćerka, zet i njihova kćerka su u blizini, kaže Ramiza
– Bili smo presretni. Nije se mnogo imalo. Ja sam imao pet sestara, roditelje, veliku porodicu. Nije nam ništa smetalo, slagali smo se, poštovali. Ja sam radio, a Ramiza nije, ali smo bili zadovoljni. Ubrzo su došla djeca, sin i kćerka, a uspjeli smo i napraviti za našu porodicu stan u istoj porodičnoj kući. Putovali smo, družili se, uvijek jedno uz drugo. Ne mogu reći da je sve bilo čarobno, život nije takav, ali smo sve rješavali razgovorom, zajedno. Kada jedno galami, drugo treba da šuti, s osmijehom govori Medo i dodaje da je češće on galamio, ali nije mu teško bilo poslije priznati grešku i ispraviti je.
Posebno teško je bilo bračnom paru Hasečić tokom rata. Medo je tokom agresije na BiH dva puta ranjen, imao je nekoliko operacija.

– Ako mi to Ramiza halali, onda ću rahat na onaj svijet, priča vedri Medo Hasečić i objašnjava, muškarci su odlazili na liniju. Spreme se, uzmu pušku i to je to. A žene su brinule o drvima, vodi, hrani, djeci, da vas dočeka nešto da pojedete kada dođete s ratišta. Žene su u ratu bile jednako važne kao i vojnici.
Hasečići su tokom rata ostali bez kuće. Uništena je, granatirana, sve je razrušeno. Poslije rata su krenuli ispočetka.
– Ma, svašta smo mi zajedno preživjeli, ali ne kajem se ni zbog čega. Kada bih mogao birati, opet bih sve isto, kaže Medo.
I Ramiza se slaže sa suprugom. Ovaj bračni par kaže da su ostvarili sve što su željeli.
– Imamo zdravu i sretnu porodicu. Sin, snaha i njihova djeca žive s nama, a kćerka, zet i njihova kćerka su u blizini. Uglavnom, svi smo uvijek skupa, nikada ništa ružno nismo dočekali od naše djece, nikada nas nisu nasekirali. I zet i snaha su divni, školovani, ali što je najvažnije, odgojeni, čestiti i fini, da ih ne možemo odvojiti od naše djece, jer ni oni nas ne odvajaju od svojih roditelja, priča Ramiza.

Iskrene plave oči

Dodaje da je mladost provela u neko drugo vrijeme kada su se poštovale ljudske vrijednosti, kada je porodica bila na prvom mjestu i ne žali što se udala sa samo 21 godinom.
– Preko noći pucaju brakovi, izgubilo se poštovanje, ne razgovara se, niko nema razumijevanja za onog drugog, postavljaju se veliki zahtjevi i uslovi. Meni nije smetalo što je kod mog Mede puna kuća čeljadi, nisam na to ni gledala, kaže Ramiza, kojoj se Medo svidio zbog divnih plavih očiju i crne kose, a za cijeli život su je osvojile njegova čestitost, iskrenost i otvorenost.
Bračni par Hasečić naglašava da mladi trebaju dobro razmisliti o braku, porodici, a posebno oni koji imaju djecu, jer djeca nikada ne smiju biti žrtve odluka dvoje odraslih ljudi.

Oslobođenje