Smrt u mukama na paklenoj vrućini: Šta navodi roditelje da zaborave djecu u automobilima

Slučaj mališana koji je tragično preminuo ostavljen na vrućini u roditeljskom automobilu u Kninu mnoge je naveo da se zapitaju kako je moguće zaboraviti vlastito dijete.

Prema tekstu o sličnim tragedijama koji je još 2009. godine objavio The Washington Post, čini se da to i nije tako rijetko.

I što je još važnije, nema veze s kvalitetnom roditeljskom njegom, njihovom pažnjom i ljubavi prema dijetetu. Tekst čije odlomke donosimo u nastavku je napisao Džin Veingarten i za njega je dobio Pulicerovu nagradu.

Optuženik čijem je suđenju prisustvovao The Washington Post bio je veliki čovjek, od preko 130 kilograma, ali u težini svoje tuge i srama činio se još većim. Pogrbio se naprijed u čvrstom drvenom naslonu koji ga je jedva držao, tiho jecajući dok mu je noga nervozno poskakivala ispod stola. U prvom redu među posjetiocima suđenja sjedila je njegova supruga i izgledala je potreseno. Prostorija je bila poput grobnice. Svjedoci su blago govorili o toliko bolnim događajima da su mnogi izgubili prisebnost.

Medicinska sestra plakala na svjedočenju

Kada je medicinska sestra opisivala kako se optuženik ponašao nakon što ga je policija prvi put dovela, zaplakala je. Bio je gotovo katatoničan, sjetila se, čvrsto zatvorenih očiju, ljuljajući se naprijed-nazad, zaključan u nekoj nedokučivoj privatnoj muci.

Uopšte nije mogao progovoriti, sve dok medicinska sestra nije sjela kraj njega i uhvatila ga za ruku. Tek tada se pacijent počeo otvarati, a ono što je rekao je da ne želi nikakav sedativ, da ne zaslužuje predah od boli, da želi sve to osjetiti, a zatim i umrijeti.

Optužen je za ubistvo. Nijedna bitna činjenica nije bila sporna. Majls Harison (49) bio je ljubazna osoba, marljiv poslovni čovjek, savjestan otac do tog dana prošlog ljeta – zaokupljen problemima na poslu, pozivima na mobilni – kada je zaboravio ostaviti sina Čejsa u vrtiću. Mališan je polako umirao, privezan za stolicu u kolima gotovo devet sati na parkiralištu u Herndonu usred ljetnje vrućine.

Bila je to neobjašnjiva i neoprostiva greška, ali je li to bio zločin? To je bilo pitanje o kojem će odlučiti sudija. Suđenje je potrajalo tri dana. Jedna pored druge u zadnjem dijelu sudnice sjedele su dvije žene koje su satima putovale na suđenje. Za razliku od gotovo svih ostalih na klupama za posjetioce one nisu bile rodbina ili prijateljice optuženog.

U SAD-u se ovakve tragedije događaju 20-ak puta godišnje

Kad je suđenje završilo, Lin Balfur i Meri Parsk otišle su tiho, ne skrećući pažnju na sebe. Nisu željele biti tamo, ali osjećale su dužnost kako prema optuženiku, tako i na puno složeniji način prema sebi. Bilo je to u najmanju ruku neobično – troje ljudi zajedno na jednom mjestu koji dijele istu srceparajuću historiju. Sve troje slučajno su ubili svoju djecu na identičan, nerazumljiv, moderan način.

“Smrt od hipertermije” službeno je objašnjenje. Kad se to dogodi maloj djeci, činjenice su često iste… Inače, pun ljubavi i pažljiv roditelj jednog je dana zauzet ili rastresen, uznemiren ili zbunjen promjenom njegove svakodnevice i jednostavno – zaboravi dijete u autu. 

Prije dve decenije to je bilo relativno rijetko. Ali početkom devedesetih, stručnjaci za sigurnost automobila rekli su da prednji zračni jastuci na suvozačkoj strani mogu ubiti djecu i preporučili su da se dječije stolice pomjere na zadnje sjedište, a onda zbog još bolje sigurnosti da se okrenu ka suvozačkom mjestu. Malo ko je predvidio strašne posljedice smanjene vidljivosti djeteta. Ko im može zamjeriti, je li? Kakva to osoba zaboravlja bebu?

To se može dogoditi svakome

Ispostavlja se da to čine bogati. I siromašni i srednja klasa. To rade roditelji svih godišta. Majke će to učiniti jednako vjerovatno kao i očevi. To se događa hronično odsutnim i fanatično organizovanim, fakultetski obrazovanim i marginalno pismenim. U posljednjih 10 godina to se dogodilo zubaru. Poštanskom službeniku. Socijalnom radniku. Policajcu. Knjigovođi. Vojniku. Električaru. Protestantskom svešteniku Budućem rabinu. Medicinskoj sestri. Građevinaru. Dogodilo se to savjetniku za mentalno zdravlje, fakultetskom profesoru i pica majstoru. Dogodilo se to pedijatru. To se dogodilo raketnom naučniku.

Prošle godine to se dogodilo tri puta u jednom danu. Bio je to najgori dan dosad u najgoroj godini dosad u fenomenu koji ne daje znak da jenjava. Činjenice se u svakom slučaju malo razlikuju, ali uvijek postoji užasan trenutak kada roditelj shvati šta je učinio, često telefonskim pozivom supružnika ili staratelja. Nakon toga slijedi mahniti sprint do automobila. Ono što tamo čeka je najgora stvar na svijetu.

Svaka priča je jeziva na svoj način

Svaki slučaj ima svoj vlastiti jezivi potpis. Jedan je otac parkirao svoj automobil uz teren lokalnog sajma i dok je otkrivao tijelo svog sina, odjekivala je vesela muzika i zabava. Drugi muškarac, želeći brzo da završi svoj život, pokušao je oduzeti pištolj policajcu na mjestu događaja. Nekoliko ljudi – uključujući Meri Parks iz Blaksburga – odvezlo se sa svog radnog mjesta u vrtić kako bi pokupili dijete za koje su mislili da su ga ostavili, a nisu primetili tijelo na zadnjem sjedištu.

A zatim tu je i poslovni čovjek iz Čatanuge u američkoj saveznoj državi Tenesi koji mora živjeti s ovim – alarm s detektorom pokreta aktivirao se tri puta u njegovom automobilu koji je bio parkiran na vrućini. Ali kad bi pogledao ne bi vidio ikoga kako se mota oko automobila. Zato je daljinski deaktivirao alarm i mirno se vratio na posao.

Možda ne postoji čin ljudskog neuspjeha koji u osnovi više preispituje stavove našeg društva o zločinu, kazni, pravdi i milosrđu. Prema statistikama, u oko 40 posto slučajeva vlasti istražuju dokaze i utvrđuju da je smrt djeteta bila užasna nesreća – pogreška u pamćenju koja donosi doživotnu kaznu krivice daleko veću od bilo koje koju sudija ili porota mogu izreći – i ne podižu nikakve optužbe.

U ostalih 60 posto slučajeva, raščlanjujući u osnovi identične činjenice i primjenjujući ih na u osnovi identične zakone, vlasti odlučuju da je nehat bio toliko velik, a povreda toliko teška da se to mora nazvati teškim krivičnim dijelom i mora se striktno sprovoditi.

Isti slučajevi, različite presude

Samo pet dana prije nego što je Majls Harison zaboravio svog mališana na parkiralištu kompanije Herndon u kojoj je radio, slično se dogodilo nekoliko stotina kilometara jugoistočno. Nakon duge smjene na poslu električar iz Portsmuta u Vidržiniju Endrju Kulpeper pokupio je mališana od svojih roditelja, odvezao se kući, ušao u kuću i potom zaspao zaboravivši da je dječak u autu, ostavljajući ga da se do smrti peče ispred doma.

Harison je optužen za krivično djelo. Kulpeper nije. U obadva slučaja odluku je donijela jedna osoba. U Harisonovom slučaju to je bio Rej Morog, državni advokat iz Ferfeksa. U intervjuu nekoliko dana nakon što je podigao optužnicu za ubistvo iz nehata, Moro je objasnio svoju odluku: “Puno se toga može reći o obavezi ljudi da zaštite svoju djecu. Kad imate djecu, imate odgovornost. Vrlo sam čvrst u obrani dječije sigurnosti.”

Morog i sam ima dvoje djece, u dobi od 12 i 14 godina. Upitali su ga može li zamisliti da se ovo dogodi njemu. Činilo se da ga je pitanje zateklo. Prešao je na drugu temu, a onda se, deset minuta kasnije, odlučio reći: “Moram reći da mi se to ne bi moglo dogoditi. Ja sam pažljiv otac.”

U Portsmutu je odluku da se Kulpeperu ne sudi donio državni tužilac. Koliko god smrt djeteta bila tragična, smatrao je, policijska istraga pokazala je da nije bilo krivičnog djela jer nije bilo namjere. Kulpeper se nije bezosjećajno kockao s dječijim životom – zaboravio je da je djete tamo.

-Bilo bi jednostavno u ovakvom slučaju prepustiti odluku poroti, ali to nije ispravno – rekao je tužilac Mobli.

Odgovornost tužioca je postizanje pravde, a ne postizanje neke vrste rezultata. Mobli je i sam izgubio dijete. Njegova kćerka je umrla od leukemije 1993. u dobi od tri godine. Mobli tvrdi da se njegova odluka temelji na zakonu, ali ima i iskustvo kakav je osjećaj izgubiti dijete.

Dakle, nakon sinove smrti, Endrju Kulpeper poslat je kući da pokuša živjeti ostatak svog života s onim što je učinio. Nakon sinove smrti, Majlsa Harisona optužili su za teško krivično djelo. Njegove su fotografije izlazile u novinama i na televiziji. Unajmio je skupog advokata. Obje su strane mjesecima gradile svoje slučajeve. Svjedoci su okupljeni i intervjuisani. Pokušaji nagodbe nisu uspjeli. Suđenje je započelo.

Nakon što je oslobođen, čovjek se srušio

Sud je čuo kako su Harison i njegova supruga bili par bez dece u kasnim 40-ima koji očajnički žele postati roditelji. Pričali su o svojim posjetama Moskvi, svaki put išli su na naporan 10-satni put željeznicom do ruskih provincija. Tamo su u sirotištu uspjeli pronaći i usvojiti svog 18-mjesečnog sina. Harrsonova komšinica posvjedočila je kako je gledala kako se novi otac zabavlja u dvorištu sa svojim sinom. Harisonova sestra svjedočila je kako je pomagala svome bratu i snahi da pronađu idealni vrtić za dječaka, kojem bi trebala posebna pažnja kako bi se oporavio od posljedica njegovih bolnih prvih mesjeci života.

Harisonova je majka izjavila da je Majls bio dobar sin i savršen otac pun ljubavi. Iznenađena, ali smirena, Harisonova supruga Kerol opisala je telefonski poziv koji joj je muž uputio odmah nakon što je otkrio što je učinio, telefonski poziv koji je primila u autobusu dok se vraćala kući s posla. Bilo je to, rekla je, nerazumljivo vrištanje.

Na kraju je sudija okružnog suda u Ferfaksu presudio da Majls Harison nije kriv. Nije bilo zločina, rekao je, pozivajući se na identične pravne razloge koje je Erk Mobli naveo kao razlog što uošte nije optužio Endrjua Kulpepera.

Čuvši presudu Harrson je uzdahnuo i zajecao, a zatim pokušao ustati, ali u tom čoveku nije ostalo ništa. Noge su ga izdale i patetično se srušio na kolena.

Pa ako to nije ubistvo, šta je to? Nesreća?

-Ne, to nije najbolja reč. Kad kažemo nesreća, onda to zvuči da se ne može spriječiti. A incident zvuči trivijalno. A ovo nije trivijalna stvar – kaže Mark Vršauer međunarodno priznati stručnjak za učenje jezika i tehnologiju.

Vidio ljude oko automobila, onda shvatio da je to njegov automobil

Varšuer je Fulbrajtov stipendista specijalizovan za upotrebu laptopa za opismenjavanje djece. U leto 2003. vratio se u svoju kancelariju s ručka i zatekao gomilu oko automobila na parkiralištu. Policija je razbila prozor. Tek kad se približio, Varšauer je shvatio da je to njegov automobil. Tada je shvatio da je tog jutra zaboravio odvesti svog 10-jesečnog sina Majkija u vrtić. Majki je bio mrtav. Varšauer nije optužen za zločin, ali mjesecima nakon toga razmišljao je o samoubistvu. Postupno je, kaže, nagon splasnuo, ali ne i tuga i osjećaj krivice.

-Nedostaje nam izraz za ovo – kaže Varšauer i dodaje kako treba da razumijemo zašto se to događa ljudima kojima se događa.

-Sjećanje je mašina i nije besprijekorna. Naš svjesni um daje važnost stvarima, ali na ćelijskom nivou naše pamćenje to ne čini. Ako ste sposobni zaboraviti svoj mobilni potencijalno ste sposobni zaboraviti i svoje dijete – objašnjava Dejvid Dajmond profesor molekularne fiziologije.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE