Spahović: Država koja šalje vojsku na BiH i ubija civile zove se Ćacilend

Nova riječ za 2025. godinu u Srbiji je – ćaci, saopštio je ove nedjelje Žiri srpskog Filološkog društva ’Reči’.

Pojava, brzo širenje i izuzetna produktivnost lekseme ’ćaci’ neposredno su povezani sa studentskim protestima, koji su obilježili 2025. godinu u Srbiji“, objašnjavaju iz Filološkog društva i podsjećaju da je na zidu ulaza u Gimnaziju ’Jovan Jovanović Zmaj’ u Novom Sadu, nakon što su maturnati ispred škole odali počast stradalima u padu nadstrešnice na novosadskoj Željezničkoj stanici, neko napisao – Ćaci u školu.

Pogrešno napisano slovo autora ovog grafita izazvalo je reakciju javnosti, pa su ’ćaci’ postali opšti naziv za pristalice režima predsjednika Aleksandra Vučića.

Najprije u žargonu i na društvenim mrežama, a onda i u širokoj javnoj i medijskoj upotrebi… Poseban podsticaj ekspanziji leksema ’ćaci’ dalo je formiranje šatorskog kampa u beogradskom Pionirskom parku ispred Narodne skupštine, za koji se ubrzo ustalio naziv – Ćacilend“, saopštili su iz Filološkog društva ’Reči’.

„Ćacilend je najskuplja srpska riječ. Taj paravojni kamp smeta zbog toga što remeti saobraćaj u centru Beograda i zato što je ružan.

Paravojska ne smeta. Nije smetala ni devedesetih“, kaže beogradski advokat Sead Spahović.

Prema njegovim riječima, ćacilend je paradigma srpske političke estetike. Jezgro kampa u beogradskom Pionirskom parku nastalo je, dodaje, krajem osamdesetih, nakon dolaska Slobodana Miloševića na vlast; naročito poslije demonstracija 9. marta 1991. godine, kada je Državna bezbjednost Srbije formirala prve paravojne jedinice radi učešća u rušenju Jugoslavije.

„U ćacilendu su danas pripadnici Crvenih beretki, Jedinice za specijalne operacije JSO, Žutih osa, Bijelih orlova i ostalih naoružanih razbojnika, koje je štitila, naoružavala i plaćala vojska i policija Srbije.

Njihov zadatak je bio da terorišu civile u državama koje je Srbija planira da osvoji. Govorim o Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu.

Ove naoružane formacije nikada nisu učestvovale u vojnoj operaciji, nikada se nisu tukle protiv prave vojske, ne; udarale su isključivo na civile.

Sada isto rade u Beogradu, jer im se suzio prostor djelovanja.

Slične jedinice imao je i Adolf Hitler – tzv. zaštitni odredi ili braon košulje – a činili su ih neškolovani razbojnici, lumpenproleteri, koje je nacistička vlast naoružavala.

S obzirom na to da se režim u Srbiji ipak uzdržava da za obračune sa civilima do kraja koristi policiju i vojsku – malo je nezgodno, napolju se sve i vidi i čuje – za to koristi razbojnike iz ćacilenda, čiji je socijalni i drugi status bolji od statusa regularne policije i vojske.

Načelnik Generalštaba Vojske Srbije, ta krpa od generala Milana Mojsilovića, hijerarhijski je ispod šefa ćacilenda“, kaže Spahović.

SPAHOVIĆ: I Dačić, naravno. S tim što Dačić ne pretenduje da bude vlast; dovoljno je da je uvijek uz vlast.

Preživljava kao virus: malo je živ, malo nije živ. Radi što mora kako bi preživio.

SPAHOVIĆ: Uvijek istom: zlostavljanju civila. Tako su devedesetih ulicama Bijeljine šutirali mrtve i ubijene.

Beograđanima danas više smeta to što vojni kamp blokira Trg Nikole Pašića, nego ko su kriminalci koji devet mjeseci žive u šatorima u Pionirskom parku.

Sa druge strane, ćacilend je postavljen na mjesto koje zaslužuje – u neposrednoj blizini spomenika Nikoli Pašiću.

SPAHOVIĆ: Zato što su ćacilend jednako gradili Nikola Pašić i proruski nacionalisti u Srbiji s kraja 19. i početka 20 vijeka.

To je ista politika. Svi su za Ruse, niko prozapadno orijentisan.

Zanimljivo, ne jedu boršč i ruski kvas, a djecu ne šalju na studije u Moskvu, nego u London i Rim.

Kada vam srpski opozicioni nacionalista kaže da je liberal, da je za saradnju sa EU, ali ne i za članstvo Srbije u EU, znate da imate posla sa ‘ruskom školom’, sa našminkanim radikalima.

Koji nisu u kriminalu samo zato što nisu vlast.

SPAHOVIĆ: Zove se – Srbija. Kako se zove država koja šalje paravojsku da ubija civile i da etnički čisti djelove susjednih zemalja?

Kako se zove država koja prebacuje Užički korpus na Srebrenicu?

Kako se zove država u kojoj se načelnih Generalštaba, general Dragoljub Ojdanić, presvlači kako Drinu ne bi prešao u vojnoj uniformi zemlje čiji je oficir?

Kako se zove država čiji 30. komandni centar finansira takozvanu Vojsku Republike Srpske?

Kako se zove država koja policiju i vojsku šalje u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, koja strijelja civile u Vukovaru?

Kako se, Tamara, ta država zove? Ćacilend.

Ovo što posljednjih devet mjeseci gledamo u Beogradu samo je finale, epilog, završna scena raspada Jugoslavije.

Ćacilend zatvara taj krvavi krug. Sa radikalima, koji su polivalentni i proruski, ne može drugačije.

A radikali su i šešeljevci, i naprednjaci, i Dačićevi socijalisti.

SPAHOVIĆ: U ćacilendu važi princip kao u Katoličkoj crkvi: oni znaju šta treba da rade.

Ne treba im komanda, znaju šta treba da rade.

A rade ono što su uvijek radili, od čega su živjeli i žive ti kriminalci sa značkama državne bezbjednosti.

Oni su Jedinica za specijalne operacije, oni drže logor.

SPAHOVIĆ: Ulazak Srbije u EU. Kada bi Srbija ušla u EU, nestao bi ćacilend.

Taj logor vlast može da skloni kad god poželi. Međutim, problem je to što je ćacilend paradigma; zastava pod kojom Srbija stoji skoro četrdeset godina.

Taj kamp je kvintesencija srpske politike. Lično ne bih volio da sklone ćacilend, neka ga.

Ovo ga je društvo zaslužilo.

SPAHOVIĆ: Kako se stiglo?! Šta je Istočno Sarajevo? Šta su Knin i ‘balvan revolucija’?

Šta je ‘jogurt revolucija’ u Vojvodini? Šta su zločini na Kosovu?

Pa, ćacilend. Vidimo ruglo u centru Beograda, ali smo se devedesetih pravili da ne vidimo kada su oni koji danas stanuju u tim šatorima Albance zakopavali u kanale, otimali im lične karte, ubacivali ih u vozove i kamione i protjerivali.

Nismo vidjeli ni koncentracione logore Trnopolje, Keraterm i Omarsku, je li? Zato sada vidimo ćacilend.

SPAHOVIĆ: Nije. Režim je – podruski. Srbija je pod Rusijom, ne smije da se suprotstavi Kremljiu.

Ambasador Rusije Aleksandar Bocan Harčenko je prava vlast, on je guverner Srbije.

Rusi pritiskaju Vučića, prijete mu, nisu njime zadovoljni.

Vrdao je, govorio da hoće u Evropsku uniju, sarađivao sa Evropom, od Brisela dobijao pomoć i donacije. Od Rusije nije dobio ništa.

Kada je riječ o opoziciji, pored ove desne, imate nekoliko patuljastih prozapadno orijentisanih stranaka: Zeleno-lijevi front, Pokret slobodnih građana, zatim i partiju Dragana Đilasa, koja je proevropska, ali nije građanska i jednako izbjegava oštriji konflikt sa Rusima i sa nacionalizmom.

Srpski nacionalizam je rusifikovan i otporan na činjenice.

SPAHOVIĆ: To što Rusi navodno štite Kosovo, koje je kost u grlu Srbije.

Negdje sam čitao da je u drugoj polovini 19. vijeka u Srbiji otvoreno pitanje prava glasa žena, čemu su se, naravno, usprotivili radikali.

„Nemojte sada to pitanje otvarati, moramo da riješimo Kosovo“, rekli su.

I evo, rješavaju ga do danas. Kosovo je danas ‘kolevka srpstva’, baš kao što je to nekada bio Knin, Sent Andrea, Bosna i Hercegovina ili Crna Gora.

Naravno, svi veoma dobro znaju da od toga nema ništa, da više niko neće da gine. Na kraju, Kosova ima svoje zakone, svoje institucije.

SPAHOVIĆ: Ideološki profil studenata identičan je profilu bilo koje druge grupe.

Uzmite parlament, u kojem su barem osamdeset procenata stranaka i poslanika nacionalisti. Isto je, dakle, i sa studentima, indoktriniranim i filovanim nacionalizmom.

Tokom prethodne godine, sa studentima nije razgovarao neko ko nije ekstremni nacionalista.

Pogledajte govornike na njihovom protestu održanom 28. juna u Beogradu. Izvinite, to ne može biti slučajno.

Ne možete čovjeka koji promoviše poeziju ratnog zločinca Radovana Karadžića pustiti na binu i prihvatiti ga kao lidera.

Govorim o Milu Lomparu, koji objašnjava da se srpski kulturni obrazac sastoji od kosovskog mita, Lazareve žrtve, Miloševog podviga, svetosavlja i policentričnog integralizma.

Pa, to je gore čak i od ‘srpskog sveta’! U tom smislu, Aleksandar Vulin je liberalniji u odnosu na Lompara, koga studenti nazivaju najvećim živim srpskim intelektualcem.

A ja Vam kažem: nakon Šešelja, takav se u Srbiji nije pojavio.

Izvanredan profesor književnosti, vrstan predavač i poznavalac djela Miloša Crnjanskog, koji najčešće govori o onome o čemu nema pojma: o presudama Haškog tribunala, negira genocid u Srebrenici, licitira brojem ubijenih žrtava genocida, Haški sud naziva antisrpskim i slično.

Često djeluje kao opijen, kao drogiran srpstvom. Zašto spominje Miloša Obilića, a ne spominje Kraljevića Marka?

Zato što je Marko Kraljević bio oficir u osmanskoj vojci, tzv. turski vazal. Ali je, za razliku od Miloša Obilića, istorijska ličnost.

Postojao je, Miloš Obilić nije.

SPAHOVIĆ: Zato što se prenosi iz generacije u generaciju – vaspitanjem, obrazovanjem, propagandom.

„Srbi ljubav prema Rusiji posisaju sa majčinim mlijekom“, rekao je jednom Vojislav Šešelj.

Sve što Šešelj kaže o Srbima, uzimam zdravo za gotovo.

Bratstvo Srba i Rusa je ogromna laž. I to je mit. Jer Srbi su uvijek ginuli za ruske interese.

Pa, godinu prije Berlinskog kongresa, 1877. godine, Rusi su potpisali tajni sporazum sa Austrijom, kojoj su dali Bosnu.

Rusi su napravili Crnu ruku, Apisa i Tankosića, koji su organizovali atentat u Sarajevu. To su ruske priče, ruske interesi.

Rusija je podsticala ratove Srba protiv Osmanskog carstva samo zato što je to njoj bilo u interesu. Istorija pokazuje da je Rusija konstanti izvor nestabilnosti na Balkanu.

SPAHOVIĆ: Građani Srbije su izgleda frapirani što u Novom Pazaru niko nije izvadio nož i pobio srpske studente.

Šta ih je tačno toliko iznenadilo? To što su u Sandžaku lijepo dočekani i smješteni?

Plaču od sreće jer su došli u Novi Pazar i niko ih nije napao?!

Oprostite, odvratna mi je ta rasistička predrasuda.

Na samom početku Miloševićeve vlasti – od 1987. do 1992/93. godine, još rat u Bosni i Hercegovini nije krenuo – bio sam veoma ponosan na to što predsjednik Srbije nikada nije mogao da prođe u Sandžaku, što nikada nije imao većinu u Novom Pazaru, Tutinu i Sjenici.

Radio sam u sudu u Beogradu, nesrećan zbog toga što Milošević ruši sve pred sobom, ali srećan što gubi u Sandžaku.

Međutim, nakon 2000. godine, taj je narod legao na rudu. Svi sve vide, sve znaju, ali niko neće da pruži otpor, da se oko bilo čega angažuje.

SPAHOVIĆ: Živim u Beogradu, ne znam sve, ali čujem, vidim… Nedavno je na izborima u Novom Pazaru Vučić osvojio čak 78 procenata glasova.

Kako onda nema odgovor? Na šta nema odgovor?!

Ko je za to zaslužan? Sve ima svoje razloge i objašnjenja.

Zašto je izgubljen opozicioni naboj u Sandžaku? Kako se taj narod pomirio sa stvarnošću, digao ruke i misli – neka braća Srbi odluče šta hoće, mi ćemo za njima?

Negdje uoči rata 1992. godine, 17 hiljada muškaraca u Sandžaku prošlo je kroz batinu, kroz teror Miloševićeve UDB-e i policije.

Bila je to svojevrsna istraga oružja; te su ljudi prebijali, lomili ih, povređivali im organe.

Razgovarao sam kasnije sa žrtvama, slušao ih šta govore. To je užas. Niko u Srbiji to nikada nije spomenuo, iako je u Sandžaku više ljudi prošlo tu torturu nego što ih je svojevremeno poslano na Goli otok.

Ni u Sandžaku odavno niko ne spominje taj teror devedesetih, važno im je da se ne zamjere vlastima.

Možda je sjećanje na to da su loše prošli kada su bili opozicija režimu u Beogradu i dalje jako, pa su zato utihnuli.

Samo da se ne talasa.

Kada je riječ o studentima, mislim da ih ne bi trebalo popravljati. Imaju savjetnike, profesore, roditelje.

Igraju, pjevaju, skupljaju potpise, putuju po Srbiji. Najavili su veliki protest 28. decembra u Beogradu, od kojeg takođe neće biti ništa.

Protest će opet biti masovan, i?

SPAHOVIĆ: Ništa! Sve smo već vidjeli.

Studenti hoće da se svađaju, ali neće da se biju. Komunisti su htjeli da se biju, veliki Srpski pokret obnove Vuka Draškovića takođe je bio spreman da se bije sa Miloševićem.

Studenti to neće. Njihovu pobunu vlast naziva obojenom revolucijom, drugi je zovu plišanom revolucijom.

Nije to nikakva revolucija. To su protesti studenata, koji od vlasti traže da se promijeni, da bude drugačija, da raspiše izbore.

Ne vjerujem da će ti izbori biti održani 2026. godine

SPAHOVIĆ: Neće.

Studenti su sve vrijeme kritikovali vlast zbog toga što je ‘izdala’ Kosovo, što je potpisala Briselski sporazum, što su joj šefovi navodno u Londonu i Briselu.

Sve su to notorne gluposti i neistine. Pokazalo se da studenti nisu ideološka alternativa vlasti; oni su personalna alternativa.

Kao Vojislav Koštunica i Milošević. Koštunica nije na vratu imao ratne zločine, niko ga nije jurio.

Došao je na vlast i nastavio projekat. Bojim se da bi to moglo da se ponovi i na narednim izborima, kada god da oni budu raspisani.

Jer ako Vučića smijeni takozvana autentična desnica, vlast će se ponovo promijeniti personalno, ali ne i suštinski. No, u redu: neka braća Srbi glasaju i vide šta će.

Pritom, pitanje je hoće li Vučić uopšte izgubiti te izbore.

Ako ne bude mogla da pokrije cjelokupnu teritoriju Srbije, ako studenti do tada navježbaju kontrolu izbora, ako razlika bude velika kao što pokazuju neka istraživanja, vlast će teže moći da krade.

Ipak, ko god da pobijedi, projekat ostaje. Četiri decenije društvo sluša istu priču o tome da Srbi nisu odgovorni za ratove devedesetih, da je albanski lobi u Americi platio da ih NATO bombarduje 1999. godine, da je Toni Bler lagao, da je Bil Klinton donio odluku o napadu na SRJ bez saglasnosti UN.

Zanimljivo, niko ne pita zašto je do toga došlo, zašto su bombardovani. Možda je i to povezano sa ćacilendom.

SPAHOVIĆ: Dolazak Miloševića na vlast bio je trijum rankovićevsko-ćosićevske teze o tome da su Srbi ugroženi na Kosovu, u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini.

U Srbiji je ta laž prihvaćena kao vazduh, kao ‘dobar dan’. Srbi su, dakle, svuda ugroženi, svi ih mrze i svi im zavide na hrabrosti i ponosu.

Tako je krenulo: sahranom Aleksandra Rankovića 1983. godine, na kojoj se okupilo više od stotinu hiljada ljudi, zatim ‘Knjigom u Milutinu’, pa Memorandumom 1986. godine.

Naredne je Milošević došao na vlast, i to kao njihov projekat. Tako je decenijama.

U tom mitu, u toj laži i obmani ova djeca danas plivaju. Vjeruju da ih mrze u Novom Pazaru, u Hrvatskoj, u BiH, u Crnoj Gori.

Bojim se da se protiv toga ne možete boriti. Zato kažem da je sukob između ćacija i blokadera personalan, nije suštinski, principjelan.

Jedni vole Vučića, drugi ga mrze, to je razlika. Ni jedni ni drugi nisu protiv projekta, smeta im izvođač.

Baš kao i Milošević, Vučić nije pao s neba: glasali su za njega. Kada je najavio da će Srbija ići u ratove, za Miloševića je glasalo tri i po miliona ljudi.

Vučić pobjeđuje sa milion i osam stotina hiljada. I onda će im Evropska unija promijeniti radikale?!

Pa, neće. Moraće sami.