Splitska epidemiologinja: Jedva sam se izvukla, imala sam rane

Splitska epidemiologinja dr. Jasna Ninčević (57) tokom prvog vala virusa SARS-CoV-2 bila je među zaraženima. Ovu doktoricu, inače nekadašnju šeficu kantonalnok Nastavnog zavoda za javno zdravstvo, bolest je dobro “ćopala”, a posljedice osjeća i danas.

Važno je naglasiti da dr. Ninčević nije prije toga imala ni hipertenziju, dijabetes ili neku drugu hroničnu bolest koja bitno povećava rizik od teže kliničke slike ili fatalnog ishoda.

Međutim, kako i sama priznaje, “jedva se izvukla”. Pisala je i dnevnik bolesti, te je fotografirala i promjene na tijelu, piše Slobodna Dalmacija.

“Ne želim plašiti javnost kliničkom slikom koju sam ja imala, jer se ovakvi slučajevi, srećom, javljaju u manjem postotku, ali važno je upozoriti da za dio populacije bolest može imati loš tijek i neizvjestan ishod”, napominje doktorica i prisjeća se kraja marta, kada je i krenula njena “korona-priča”.

“Sve je počelo toga 22. ožujka… Još uvijek nije bilo jasnih dokaza da je virus u lokalnoj transmisiji. Kad sve zbrojim, bolest je bila vrlo intenzivna, mislim da sada s vama ne bih razgovarala da sam kojim slučajem imala neku od kroničnih bolesti.

Sve je počelo bockanjem u grlu, zimicom… Uhvatila me i jaka glavobolja, koja je trajala danima, nagon za povraćanje, a temperatura je bila do 38,7 °C. Sve je bilo popraćeno jakom općom slabosti, bolovima i grčevima u želucu, bolovima iza prsne kosti i u leđima između lopatica.

Izgubila sam okus i njuh, sva hrana je imala metalan okus. Koža na stopalima mi se oljuštila, i to su bile vrlo bolne rane. Tek nakon nekog vremena pročitala sam da su Danci prvi opisali i kožne promjene koje izaziva COVID-19. I tako tjedan dana…

I kad je izgledalo da ide nabolje, negdje deseti, dvanaesti dan od početka bolesti, pojavio se – kašalj. Zanimljivo je da mi kašalj nije prestajao do sredine lipnja! Dakle, zahvaćeni su bili gotovo svi organi”, kazuje liječnica, uz napomenu kako je bila zamjetna i kratkoća daha.

Noći su joj, kaže, bile najgore. 

“Kašalj je bio intenzivan, gušila sam se. Spasile su me inhalacije i dvostruke doze Sumameda, koje mi je propisala moja divna liječnica dr. Dragica Čavka Divković, koja je svakodnevno vodila brigu o mome zdravlju. Čak se i ona u jednom trenutku uplašila i tražila je da idem u bolnicu.

Budući da se tada o bolesti nije puno znalo, u kućnoj karanteni sam bila 28 dana, a tek kada je drugi uzastopni test pokazao da sam negativna, a to je bilo 45 dana nakon početka bolesti, otišla sam u bolnicu na pretrage.

Tada se potvrdilo da sam imala i obostranu upalu pluća, koja se još uvijek čula na slušalice. Imala sam sreću da je moj pulmolog dr. Vide Popović, nakon što kašalj nikako nije popuštao ni nakon dva i pol mjeseca, posumnjao na astmu i napravio testove koji su tu sumnju potvrdili.

Tako sada imam astmu, tj. kroničnu upalnu bolest dišnih puteva (bronha), koja je ostala kao trajna posljedica COVID-a. Kad su utvrdili da imam astmu i kad sam dobila lijekove, sve je krenulo nabolje. Puno bolje funkcioniram, kašalj se smirio, i napokon sam, uz terapiju, prvi put nakon tri mjeseca mogla prespavati noć bez kašlja”, kaže doktorica, koja ima i poruku za mlade ljude.

“Treba shvatiti da će većina ljudi prebroditi ovo brzo, uz vrlo blage simptome, neki čak i bez ijednog simptoma. Međutim, dio njih će imati i kliničku sliku sličnu mojoj, a neki i težu, dok će dio, nažalost, i preminuti.

I sada ja pitam sve te koji izlaze, koji ne poštuju preporučene mjere držanja distance, ne nose maske u javnom prijevozu, trgovinama… žele li to priuštiti nekome od svojih starijih ukućana”, navodi liječnica, koja je upitana i u kakvom je psihičkom stanju bila s obzirom na tako dugotrajnu kućnu karantenu, te neizvjesnost o ishodu do tada nepoznate bolesti.

“Naravno da me bilo strah, posebno jer smo u to vrijeme svakodnevno gledali one strašne slike na TV-u iz Kine, Italije, Španjolske, slike kapsila iz talijanskog Bergama, gdje kamionima odvoze mrtve. Više me je bilo strah za moju obitelj, za sve one koji su virus dobili od mene, posebno za moju kolegicu s posla koja je bila hospitalizirana, pa za moju trudnu kćer…

Za sebe se nisam toliko bojala jer se o mom stanju, uz moju doktoricu, brinuo i moj suprug, anesteziolog – subspecijalist intenzivne medicine, i ordinirali su mi lijekove za koje se pretpostavljalo da bi mi mogli pomoći, poput Sumameda, inhalacije bronhodilatatorima, a jedno sam vrijeme uzimala čak i kortikosteroide.

Često sam bila i u kontaktu sa svojom obiteljskom liječnicom, koja me hrabrila, nasmijavala. U takvom stanju nisam smjela sebi dopustiti da me strah toliko okupira i da samo razmišljam o bolesti”, kaže liječnica, koja naglašava da je ipak najteži taj osjećaj da ste, ne svojom krivicom, virus prenijeli nekom drugom…

“Ali u tome i jest stvar, vi ste dva dana prije pojave simptoma zarazni a da niste svjesni da širite virus. U tom segmentu ova je bolest podmukla. To je zapravo najopasnija faza za prijenos bolesti. Upravo zbog te faze i jest vrlo važno u svakom trenutku provoditi sve ove mjere koje se preporučuju, od distance do nošenja maski i redovitog i temeljitog pranja ruku i održavanja higijene i dezinfekcije.

Dakle, zarazni ste a da to i ne znate, toga niste svjesni jer još uvijek nikakvih simptoma nemate. Svatko od nas i oko nas može u nekom trenutku biti upravo u toj tzv. prodromalnoj fazi bolesti. To je važno shvatiti”, napominje liječnica.

Kompletnu ispovijest splitske epidemiologinje čitajete na OVOM linku.