Sport bez obaveza

Ovo što ovih dana gledamo na Svjetskom prvenstvu u fudbalu u Kataru zasigurno je demonstracija onoga što je bila sama ideja osnivača ovog sporta koji je postao, ako ništa, po zaradama mnogo više od najvažnije sporedne stvari u svijetu. Gledamo igru koja je sposobna da zadrži pažnju, izazove emocije, dovede do ekstaze, iako je i pred ovo kontroverzno takmičenje bilo mnogo upitnika.

No, igrači uživaju, navijači za nešto više od 90 minuta promijene cijeli spektar emocija, ruše se rekordi u gledanosti…

Nažalost, među esencijom najboljih svjetskih fudbalera, izuzev njih nekoliko koji su rođeni u našoj zemlji, a nastupaju pod zastavama druge države, nema onih iz BiH.

Edin Džeko i Miralem Pjanić, iako vrhunski asovi, samo s tribina mogli su posmatrati dešavanja na Mundijalu. Je li im po umijeću i kvalitetu mjesto na terenu? Naravno da jeste. Zašto su onda među navijačima? Jer su iz Bosne i Hercegovine, zemlje koja obiluje talentima, ali čiji je sport, u globalu, na samom dnu evropskog kvaliteta, zemlji u kojoj niko nema obavezu da finansira sport, a još samo nekoliko entuzijasta, uprkos svim političkim ključevima, nacionalnim problemima, nedostatku novca, i dalje pokušava nešto uraditi.

Brojni su dokazi za tu tvrdnju, a od rata do danas, uz povremene, kratkotrajne bljeskove pojedinaca čiji je talent neiscrpan, suštinski se ništa ne mijenja.

Krenimo od fudbala, naši stadioni su kao oranice, pa i pompezno nazvana Premijer liga BiH igra se na terenima prigodnijim za uzgajanje neke poljoprivredne kulture nego za kotrljanje fudbalske lopte. Klubovi su daleko od evropskog prosjeka, a ulaganja ravna nuli.

Zaslužuje li ova ovakva BiH Lanu Pudar, evropsku prvakinju u plivanju kojoj je realan domet olimpijska medalja? Ne zaslužuje. Obećali su joj političari pred same izbore, kada je Lana donijela medalju, da će krenuti izgradnja, da će imati sve uvjete dostojne jedne šampionke, slikali su se Kordić i Novalić pored bagere. No, ne lezi vraže, na tom mjestu nekoliko mjeseci kasnije i dalje zjapi jedna velika rupa.

Šta je sa sankašem Nikolajevim, koji moli državu za pomoć? Apsurdno je nabrajati sve te mlade ljude, pune talenta i želje da predstavljaju svoju BiH, a koji mole političare da im pomognu.

Zakon o sportu Bosne i Hercegovine je godinama poprište političkih prepucavanja, a složena politička situacija sputala je do sada brojne koji su i htjeli nešto učiniti. Posljednji, svježi primjer je kada je košarkaška reprezentacija BiH umalo propustila nastup na Evropskom prvenstvu zbog nedostatka novca, ili primjer Razije Mujanović, koja je morala vući torbetine s opremom.

U savremenom sportu uspjesi su tek krajnji proizvod jednog vrlo, ispostavit će se, za naše političare veoma složenog procesa – ulaganja. Očigledno, kao društvo i ne zaslužujemo više od 15-minutnog kašnjenja direktnog prijenosa mečeva s Mundijala na BHRT-u.

Avaz