SRAMOTA: Profesorica univerziteta živi u podrumu pored kontejnera i pacova!

– Svaka kiša donosi novu brigu. Izliva se kanalizacija iz zgrade, fekalije plivaju po hodniku, a voda sa zidova kaplje po ogoljenim žicama, koje su pod naponom, pa postoji opasnost da me ubije struja – kaže Gordana Naumović, koja 32 godine živi u potpuno neljudskim uslovima.

U zemlji u kojoj društvenu elitu čine političari karijeristi i kontroverzni biznismeni koji su na slobodi zbog “nedostatka dokaza”, učene ljude ismijevaju, a profesori univerziteta žive u podrumu dva metara ispod zemlje, u potpunom mraku, zajedno s pacovima i mačkama lutalicama.
U slučaju profesorke Univerziteta Singidunum Gordane Naumović, to nije metafora, već sumorna slika turobne svakodnevice.

Naime, ova Beograđanka od 1981. živi u podrumu jednog od novobeogradskih solitera, u potpunom mraku, na dva metara od nekoliko kontejnera. Smrad je nesnosan, mačke su svuda, ogoljene instalacije na koje kaplje voda od vlage čine sliku još sumornijom.

Između podruma i garaža, gdje komšije ostavljaju neželjene stvari i bajate namirnice, postoji prolaz do gvozdenih vrata, koja otkrivaju preuređen podrum u kojem ova samohrana majka živi već 32 godine.

– Čudni sticaj životnih okolnosti me je ostavio na ovom mjestu ovoliko dugo. Nemam zaostavštinu, nasljedstva, posao sa strane i ne bavim se sumnjivim poslovima. Živim od svoje profesorske plate i krpim kraj s krajem. Nemam novac za novi stan, a u mojoj matičnoj banci, zbog tumora s kojim sam se izborila, daju mi kredit od 2.000 evra, jer valjda toliko procjenjuju da ću da živim i da mogu da im vratim – kaže Gordana.

Ona navodi da je do sada uputila svim nadležnim organima u našoj zemlji čak 132 molbe i zahtijeva, ali da nikakvog rezultata nije bilo. U administraciji, kako napominje, odmah je pitaju zašto nije kupila stan i koliko novca ima u kešu, a ne da li mogu da joj pomognu.

– Svima kojima su na bilo kakvoj vlasti sam se obraćala za pomoć, međutim, nije vrijedjelo. Kažu da ne spadam u njihovu nadležnost. I to me prati svuda − od lokalne samouprave do predsjedništva Srbije. Ovaj grad je u prethodnih dvadesetak godina podijelio mnogo stanova − ugroženima, zaslužnima, sportistima, političarima, a za mene se nikada nije našlo rješenje. Kažu da trenutno nema nijednog na raspolaganju. Nisam upućena, tako da mogu samo da se nadam i da na dalje obijam pragove institucija sistema – kaže Gordana.

Ova dobitnica mnogih nagrada iz njene branše pisac je i udžbenika za četvrti razred Ugostiteljko-turističke škole u Beogradu, a 5. septembra u Moskvi biće joj uručeno još jedno priznanje. Njen boravak plaća organizator, a karte je obezbijedila Ambasada Rusije u Beogradu.

– Više decenija se bavim obrazovnim radom. Pritom volontiram s mladima u Zvečanskoj ulici. Puna sam duha i vedra sam osoba. Ništa me ne može slomiti. Međutim, s nepravdom se ne mirim. Gledam kako se dijele stanovi na korišćenje svima, a ja se ponekad zapitam za koga sam radila i šta treba da uradim da zaslužim komad plavog neba, jer u podrumu u kome živim vlada mrak non-stop – očajna je naša sagovornica.

Ona napominje da je najgore u podrumu kad dođe ljeto, jer se širi nesnosan smrad iz kontejnera koji se nalaze na nekoliko metara od mjesta u kome živi. Tad stotinak mačaka krene da kopa po njima, jer one prenose buve, od kojih je, maltene, nema spasa.

– Svaka kiša donosi novu brigu. Izliva se kanalizacija iz zgrade, fekalije plivaju po hodniku, a voda za zidova kaplje na ogoljene žice koje su pod naponom, pa postoji velika opasnost da me ubije struja. Postavljam improvizovane plastične izolatore ne bih li ublažila sve to. Međutim, ne vrijedi, varniči stalno, a niko se ne sjeti da dođe i dazamijeni dotrajale kablove – upozorava ona.

Jedino što može da slomi ovu ženu nevjerovatnog duha jeste bolest. Svojevremeno su joj otkrivena tri karcinoma koje je operisala. Doživjela je i manji šlog, a posljednje analize ukazuju da je moždana kora počela da joj se suši.

– Prošla sam sve i svašta. Ne znam do kada ću da živim, jer su ljekarske prognoze nezahvalne. Do kada mogu, boriću se. Želim da ostavim nešto svojoj ćerki, na koju sam veoma ponosna. Plašim se samo da ukoliko ne zainteresujem nadležne do svog odlaska u penziju, da mi tek nakon toga niko neće pomoći. Zato i apelujem na nadležne da mi se izađe u susret, ukoliko postoji bilo kakvo rješenje za mene. Živjeti ovako je nedostojno čovjeka– zaključuje Gordana.

Izvor: Telegraf

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE