Portal 072info

Srce ili mozak – ko više voli?

Gdje nastaje i odakle stiže ljubav? Kojim se dijelom tijela zaljubljujemo, a kojim volimo? I što nam donose odgovori na takva pitanja.

Zaljubljujemo li se srcem ili mozgom? Ljubav vidimo kao stvar srca, nešto što je izvorno naše, nešto najautentičnije što imamo, kaže naša kulturna povijest. Oni koji vjeruju u, barem zapadnjačkog, boga kažu da je on upravo – ljubav. To bi od ljubavi napravilo prapočelo, univerzalni prostor koji nije omeđen ni vremenom ni prostorom pa mu ništa ne prethodi i ništa se ne nalazi izvan njega. Upravo je ljubav zadnja “iracionalna” stvar koju nam naša kultura ne samo dopušta, nego nas čak na nju i ohrabruje (dobro, osim možda iracionalnog šopinga).

Takozvana prava ljubav ne bi trebala biti nešto s čime naš mozak ima puno veze. Kad se kaže da se u ljubav ulazi mozgom, to djeluje manje čisto nego kad se u ljubav ulazi samo srcem, “čistim” srcem. Ako netko racionalizira svoju ljubav, skloni smo mu imputirati da ima neki tajni plan koji je ljubavi nedostojan. Kako zapravo ne voli, nego je nekako “izračunao” da mu se ta veza isplati, kao da tu postoji neki predumišljaj, prevara, manipulacija naivnim partnerom koji je tu samo s osjećajima, upotreba ljubavi s idejom neke dugotrajne koristi… Ništa lijepo, uglavnom.

Petina sekunde
S druge strane, da bismo bili svjesni da netko u koga smo se zaljubili uopće postoji, trebamo ga nekako doživjeti, osvijestiti, primijetiti – obično ugledati ili čuti, što ne znači da se slijepi i gluhi ne mogu zaljubiti. A te slike, koje dobivamo putem osjetila – nastaju u mozgu. Srce se možda i može zaljubiti, ali bi li ono – dok ga tako “šaltaju” emocije o kojima možda nema pojma – uopće znalo da je zaljubljeno, da mu mozak to ne “kaže”. Je li onda ipak mozak – “šef”? Trebamo li sve gledati procesno pa čak i ako se zaljubljujemo srcem, nakon toga volimo – mozgom?

Američka psihologinja Stephanie Ortigue provodila je neka mjerenja mozga zaljubljenih funkcionalnom magnetskom rezonancijom i otkrila nešto što ide u prilog ovom potonjem: kod zaljubljenih, mozak funkcionira na drugačiji način.

Veliki prasak
Stephanie Ortigue je i izmjerila da nam je za zaljubljivanje – kad vidite nekog i odsijeku vam se koljena – za ljubav na prvi pogled, potrebna tek petina sekunde. Što se događa u tom trenutku kad nas ljubav pogodi kao grom iz vedra neba? To je kao neki trenutak naše vlastite velike emocionalne reinterpretacije, koju prati dojam da se iznenada jako aktualiziramo i duboko involviramo. Predodžbe o pravom partneru, koje smo stvorili iz svojih bioloških, socijalnih i drugih iskustava, odjednom se pred nama utjelovljuju. To je kao neki osobni veliki prasak – sve se postojeće silnice skupe u jednoj točki pa eksplodiraju u novi svemir u kojem više ništa nije isto, čak i ako se sastoji od istih dijelova. Supstancijalna transformacija u trenutku. Ako je ljubav stvar kemije, je li zaljubljivanje stvar – alkemije?

Želimo li ljubav (i) zato? Jer je ona točka promjene koja nas može povesti u novi život, koji je mnogima od nas, ruku na srce, poprilično potreban? Ne mislim sad u nekom sebičnom smislu, nego u posve jednostavnom smislu preduvjeta za opstanak, za ekspanziju, za kretanje kroz život. No, ako je to tako, ako je ona ono što nas pokreće, onda ova podjela – u kojoj se zaljubljujemo blesavim srcem, ali volimo proračunatim mozgom, ima i opasna mjesta. Na primjer – da se ne zaljubimo bezuvjetno nego ipak s nekim interesom, u nekoga tko ima puno love, ili velike grudi, ili već neku drugu osobinu koju mi trenutačno visoko vrednujemo i silom je spajamo s idejom vlastite dobrobiti u budućnosti, kao da će vrijediti zauvijek. O kojoj, međutim, uuups, ne možemo ništa znati unaprijed. Ili ako mjerimo koliko ćemo se dati, ako pazimo koliko ćemo dobiti (i da to uvijek bude više nego što dobiva onaj drugi)…

Jesu li to sve intervencije iz mozga, koje ljubavi oduzimaju njezinu pokretačku snagu. Kad tako rezoniramo, je li čudno ako smo u životu ostali zaglavljeni, kad svojim procjenama vlastitu energiju neprestano tjeramo od sebe? Radikaliziramo li se do kraja u tom stavu, ljubav ćemo malo-pomalo i posve “potjerati” od sebe te onda jadikovati o tome kako smo usamljeni, bili solo ili u vezi, i kako nam je teško, kako ovo boli… I maštati o “onom pravom” koje istodobno nećemo htjeti vidjeti. Kao da nosimo polarizacijske naočale koje isključuju svaki bljesak koji se može pojaviti, osim jednog jedinog, za koji smo se uvjerili da je pravi, iako to uopće ne mora biti.

Slomljeno srce
Dobro smo proučili što se događa kad osjetimo opasnost. Kad slutimo opasnost, na trenutak zastanemo, ukočimo se, a zatim donosimo izbor – boriti se ili pobjeći. To što tek moramo otkriti kako funkcioniramo u ljubavi već je pokazatelj da manju važnost dajemo tom osjećaju, koji nas pokreće iz ugode, od prijetnje, koja nas pokreće iz neugode. Ne znamo točno kakva su ljubavna pravila ponašanja, ali vjerojatno su različita od ovih kojima pribjegavamo u opasnosti. Netko će zavoditi tako što se odmiče i glumi nezainteresiranost, drugi će pak ići ravno u kontakt. Treći pobjeći.

Možemo li po iskustvu prekida, kraju ljubavi, znati volimo li mozgom ili srcem? Kad nas netko ostavi, obično kažemo da nam je “slomio srce”, a ne da nam je “slomio mozak”. Iako ni to vjerojatno nije isključeno, ali nema toliku težinu kad se potegne kao argument. Kad nas ostave, ta je povreda emocionalna. No želimo li prekinuti, mozak je točno ono što nam treba – dat će nam milijune razloga da to napravimo. Toliko da će nas posve preplaviti, više na kraju nećemo moći ni čuti ima li nam srce možda reći nešto drugo. Bi li onda srce trebalo biti nadležno za zaljubljivanje, a mozak za prekid s obzirom na to da imamo prirodnu sklonost “isključivati” mozak kad se zaljubljujemo, a srce kad prekidamo?
No trebamo li uopće praviti razliku između mozga i srca kad je riječ o ljubavi? Kažu da onoga koga volimo trebamo voljeti cijelog, onakvog kakav jest, sa svim njegovim dijelovima, i mozgom i srcem i noktima i slijepim crijevom. Zašto bi onaj u kojeg se zaljubljujemo imao pravo u tom procesu proći integriran i kompletan, savršen i cjelovit, a mi koji se zaljubljujemo moramo donositi odluke između dijelova i tako sami sebi poricati pravo na tu kompletnost? Ako se cijelim bićem zaljubljujemo u cijelo drugo biće, kakve veze ima počinje li naš osjećajni val u mozgu ili srcu?

“Kod mene počinje čak i nešto niže”, rekao bi jedan moj zao prijatelj kojem je samo ono na pameti. Iako nepristojan, na neki je način u pravu. Nema razloga da diskriminiramo sve ono što nam preostaje – ako se zaljubljujemo i mozgom i srcem, zaljubljujemo se i tijelom. U krajnjoj liniji – čiji se ljubavni problem riješio uvidom u to zaljubljujemo li se mozgom ili srcem?

Podijelite članak