SRCEPARAJUĆE: Pismo koje je majka napisala svojoj abortiranoj bebi

Kada su potencijalni majka i otac otkrili da će dobiti bebu, bili su oduševljeni i ponosni što će postati roditelji. Međutim, na kraju su donijeli odluku da ipak abortiraju. Pročitajte zašto…

Kakve god da su okolnosti, abortus nikada nije laka odluka, ni za jednu ženu, ni za jednog muškarca. Prenosimo vam pismo koje je neimenovana majka napisala bebi koju je, u dogovoru sa svojim partnerom, odlučila da ne rodi.

Možda vam u nekom kritičnom životnom trenutku pomogne da napravite pravi izbor.

Draga Izabela,

Volim te. I to mnogo više nego što bi iko mogao da pojmi. Ti si za mene najljepši mogući poklon i blagoslov koji nisam zaslužila. Moraš da znaš da te nikada nisam uzimala zdravo za gotovo. Snažno sam se zaljubila u tebe čak i mnogo prije nego što sam saznala da sam u drugom stanju.

Što se tiče tvog imena, tvoj otac i ja smo ga izabrali još davno i često smo sanjali o tebi. Tri godine, prije nego što se desilo to što se desilo, počeli smo da maštamo o tome kakva si i koliko si lijepa. Imaš svilenkastu smeđu kosu, ogromne plave oči i nikad ne skidaš svoje omiljene gumene čizme.

Kada sam saznala da ću te dobiti, bila sam potpuno sama. To se zbilo dva dana prije Paterica. Sam trenutak nije mogao da bude gori. Bila sam prestrašena.

Tvoj otac me je pozvao i umalo se nije zagrcnuo dok je izgovarao: “Ovo će biti moj prvi Dan očeva! Ne mogu da vjerujem.

Baš sam ponosan.” To je bio predivan dan, koji ću zauvijek pamtiti.

Postali smo porodica.

Od tog trenutka, tvoj otac i ja krenuli smo da razmatramo kako da izvučemo najbolje iz čitave situacije. Razgovarali smo o svim mogućim opcijama. No, kako to ide, jedna stvar je vodila ka drugoj i mi smo se u jednom momentu prepali od toga šta sve može da ti se desi. Nismo mogli ni da zamislimo da gledamo neki drugi par u ulozi tvoje majke i tvog oca. Ipak, duboko u sebi znali smo da nema načina da te zaštitimo od užasne realnosti i svega onoga što možemo da ti ponudimo, što je zapravo vrlo, vrlo malo.

Uradili smo jedinu stvar koja nam je preostala, da bismo te zaštitili. Kada bih mogla, za treptaj oka bih povukla svoju odluku. Samo da mogu da te vidim kako se smiješ, čujem tvoj smijeh, čujem tvoj plač, da te zagrlim… Već sam toliko toga propustila. Srce mi slama to što nam je uopšte padalo na pamet da ti naša ljubav neće biti dovoljna, da te neće zadovoljiti. Toliko sam tužna što se nikada nismo upoznale, ali znam da si sada na mnogo boljem mjestu.

Nisam željela ni na sekund da osjetiš bol koji ja proživljavam u ovom svijetu. Nisam bila u stanju da se suočim sa tim da ti odrastaš u okruženju koje ti ne ostavlja otvorene baš sve opcije. U tim trenucima, duša mi se cijepala, a sada mi je neopisivo žao što ti nisam pružila šansu da podijeliš svoju ljubav sa svijetom. Nisam bila u pravu. Sada sam toga svjesna.

Oprosti mi, molim te.

Ti si moja mala djevojčica i nikada neću zaboraviti vrijeme koje smo zajedno provele. To što sam te poznavala, makar samo tih 40 dana, za mene je pravi blagoslov. Ti si moja inspiracija da istrajavam, volim i ne gubim nadu. U sjećanje na tebe, želim da svoje bolno iskustvo podijelim sa drugima. Ubija me činjenica da sam odustala od tebe, ali znam da će ti Bog obezbijediti mnogo bolje stvari od onih koje bismo mi ikada mogli.

I dan danas pamtim dan kada sam te izgubila. Tvoj otac me je držao u zagrljaju satima i ponavljao mi da ćemo se jednog dana ponovo sresti s tobom. To mi je jedina utjeha i jedino što me drži. Isplakala sam se kao nikada u životu, tog dana kada sam morala da se oprostim od tebe.

Ti si toliko posebna i predivna i ne mogu da dočekam dan kada ću te opet vidjeti. Na samom kraju, tamo gdje više nema bola i nijedna suza neće kanuti.

Volim te, Bijela!

Mama

Telegraf