Šta podrazumijeva prva presuda Evropskog suda za ljudska prava o pitanju obavezne vakcinacije

Evropski sud za ljudska prava donio je presudu o pitanju obavezne vakcinacije u Češkoj Republici. Iako je ovaj predmet izazvao brojne kontroverze, Sud je odlučio da obavezna vakcinacije ne predstavlja kršenje prava na poštovanje privatnog života.

Presuda Evropskog suda za ljudska prava odnosila se na predmet “Vavrička protiv Češke Republike”, u kojem je jedan od nezadovoljnih roditelja tvrdio kako su u slučaju obavezne vakcinacije djece prekršena određena ljudska prava.

S obzirom na zanimljivost slučaja, pravnici su analizirali šta zapravo predstavlja ovakva presuda i u čemu se ogleda njena važnost.

Šta tvrde podnositelji predstavke

Slučaj koji je pokrenuo brojna pitanja unutar Evropske unije i drugih država, odnosio se na predmet jednog roditelja koji je odbio da vakciniše petero djece protiv općepoznatih oboljenja kao što su difterija, tetanus, infekcije haemophilus influenzae tipa b, poliomijelitisa, hepatitisa B, ospica, zaušnjaka, rubeole, itd.

Kako se navodi, roditelj se žalio zbog posljedica koje su “nastupile uslijed nepoštivanja zakonske obaveze vakcinacije, koje su se ogledale u tome da nevakcinisana djeca nisu bila primljena u predškolsku ustanovu, roditelj je morao platiti kaznu zbog ovog slučaja”.

Iz toga je, kako se navodi slijedila tvrdnja da se u ovom slučaju radi o kršenju prava na privatni život.

“Podnositelji predstavke su tvrdili da su ove posljedice nespojive s njihovim pravom na poštovanje privatnog života iz člana 8. Konvencije. U postupku pred Sudom je dozvoljeno da Francuska, Njemačka, Poljska i Slovačka intervenišu pismenim podnescima, kao i nekoliko nevladinih organizacija”, navodi se.

Da li je obavezna vakcinacija uplitanje u privatni život

Kada se govori o uplitanju u privatni život, ističe se kako je svaki podnosila predstavke zaista i pretrpio tu štetu.

“U konkretnom slučaju, Sud je utvrdio da se posljedica odbijanja da se vakcine prime ogleda u tome da djeca nisu bila primljena u predškolsku ustanovu, iz kojeg razloga su djeca snosili direktne posljedice toga što se njihovi roditelji nisu povinovali ovoj obavezi. Gospodin Vavričke, iako se u datom slučaju radilo o vakcinaciji njegove djece, imao je zakonsku obavezu da djecu vakciniše, pa je stoga on lično snosio posljedice nepoštivanja propisa kao osoba koja se brine o blagostanju svoje djece. Stoga je Sud i zaključio da je svaki podnosilac predstavke zaista i pretrpio uplitanje u pravo na poštovanje privatnog života”, navodi se.

Da li je ovo uplitanje zakonito i slijedi legitiman cilj

Što se tiče zakonitosti uplitanja u ovo pravo, Sud je smatrao da je predmetno uplitanje zasnovano na domaćem zakonu.

“Cilj čeških propisa ogleda se u zaštiti od bolesti koje mogu predstavljati ozbiljan rizik po zdravlje ljudi. To se odnosi i na one koji su primili spomenute vakcine, kao i na one koji se nisu mogli vakcinisati iz razloga što pripadaju određenoj ranjivoj kategoriji, a sve sa ciljem da se postigne visok stepen vakcinacije u društvu radi zaštite od određenih zaraznih bolesti. Prema mišljenju Suda, svrha propisane vakcinacije odgovara ciljevima zaštite zdravlja i zaštite prava drugih, što je u skladu sa pravom na poštovanje privatnog života“, naglašava se u objašnjenju.

Proporcionalnost uplitanja/miješanja

Raspravljaljući o proporcionalnosti miješanja u pravo na poštovanje privatnog života, Sud je istakao da se, s obzirom da se predmetni slučaj odnosi na obaveznu medicinsku intervenciju (obaveznu vakcinaciju), ova obaveza može povezati sa efektivnim uživanjem intimnih prava pojedinca.

Ipak, ističe se da iako češki model podrazumijeva obaveznu vakcinaciju, ova obaveza ne predstavlja apsolutnu obavezu.

“Dozvoljena su izuzeća, posebno u odnosu na djecu sa stalnim kontraindikacijama na vakcine, te izuzeće na osnovu ‘sekularnog prigovora savjesti’. Iako je vakcinacija zakonska dužnost u tuženoj državi, Sud je naglasio da poštivanje propisa ipak nije moglo biti direktno nametnuto, u smislu da ne postoji propis koji dozvoljava da se vakcinacija može i prisilno provesti. Zato se sankcija izrečena gospodinu Vavrički, koja se odnosi na jednokratnu prekršajnu kaznu, može smatrati relativno umjerenom“, stoji u objašnjenju.

Kada su u pitanju djeca, Sud je smatrao da je mjera imala zaštitnu, a ne kaznenu prirodu.

“Što se tiče djece kao podnosilaca predstavke, Sud smatra da je nemogućnost da pohađaju predškolsku ustanovu imala za cilj primjenu mjere usmjerene ka zaštiti zdravlja posebno male djece i u biti je ova mjera imala zaštitnu, a ne kaznenu prirodu. Njihovo isključenje iz predškolskog obrazovanja predstavlja gubitak prilike za djecu da razvijaju svoju ličnosti i počnu sticati važne socijalne vještine i vještine učenja u formativnom pedagoškom okruženju. Međutim, Sud ističe da je takav gubitak direktna posljedica izbora njihovih roditelja koji su donijeli odluku da se neće povinovati toj zakonskoj obavezi. Osim toga, takve posljedice za djecu su vremenski ograničene, s obzirom da su djeca, podnosioci predstavki, navršivši starosnu dob za pohađanje obavezne škole, primljena u osnovnu školu, te njihov status vakcinacije tada nije imao nikakav uticaj”, navodi se.

Ne postoji evropski konsenzus u pogledu obavezne vakcinacije

U obrazloženju presude je navedeno da postoji opći konsenzus da je vakcinacija jedna od najuspješnijih i najisplativijih zdravstvenih intervencija, te da svaka država treba težiti postizanju najvišeg mogućeg stepena vakcinacije među njenom populacijom.

“Sud je primijetio i da je nekoliko drugih država članica nedavno promijenilo svoju politiku, te zauzelo pristup koji propisuje ovakve obaveze, što je rezultat i trenda da se smanjuje dobrovoljna vakcinacija te se, s tim u vezi, smanjuje i tzv. imunitet krda. Sud nije izbjegao da naglasi da zakonsko propisivanje obaveze na vakcinaciju pokreće osjetljiva pitanja, te da se ova pitanja ne ograničavaju samo na perspektivu onih koji se ne slažu s tom obavezom, već obuhvataju vrijednost socijalne solidarnosti, koja za svrhu ima zaštitu zdravlja svih članova društva, posebno pojedinaca koji su posebno ranjivi i u čije ime se zahtijeva od ostatka populacije da preuzme minimalni rizik vakcinacije”

Obavezna vakcinacija je pitanje javnog zdravlja

Češka je dostavila stručni materijal kojim pokazuje čvrst stav relevantnih medicinskih vlasti da bi vakcinacija djece trebala ostati zakonska obaveza u toj zemlji, a tim materijalima je dodatno istaknut rizik po zdravlje pojedinca i javno zdravlje ukoliko bi došlo do pada stope vakcinacije kada bi vakcinacija bila samo preporuka.

“Mišljenje tužene vlade su podržale i druge umiješane vlade, koje su naglasile značaj vakcinacije djece od rane dobi. U svjetlu ovih argumenata, Sud je smatrao da se može zaključiti da u Češkoj dužnost vakcinacije predstavlja odgovor nacionalnih vlasti na hitnu socijalnu potrebu za zaštitom zdravlja pojedinca i javnog zdravlja od navedenih bolesti kao i zaštitom od pada stope vakcinacije među djecom. Slijedom navedenog, Sud je ocijenio da postoje važni razlozi vezani za javno zdravlje na kojima se temelji izbor politike tužene države, naročito u pogledu efikasnosti i sigurnosti dječje vakcinacije“

Imunitet krda je interes djece

Presudom se naglašava i da u svim odlukama koje se tiču djece, njihovi interesi moraju biti od najveće važnosti. Stoga i države imaju obavezu da interesi djeteta, a također i djece kao grupe, budu u središtu svih odluka koje utiču na njihovo zdravlje i razvoj.

“Što se tiče imunizacije, Sud je istakao da cilj mora biti zaštita svakog djeteta od ozbiljnih bolesti. U velikoj većini slučajeva ovaj cilj se postizao na način da su djeca primila vakcine prema redovnom rasporedu u ranom uzrastu. Drugim riječima, njihova zaštita dolazi od imuniteta krda. Prema tome, tamo gdje je zauzet stav da politika dobrovoljnog vakcinisanja nije dovoljna da bi se postigao i održao imunitet krda, nacionalne vlasti bi razumno mogle uvesti obaveznu politiku vakcinacije kako bi se postigao odgovarajući nivo zaštite od ozbiljnih bolesti”

Na šta nas upućuje ova presuda u smislu vakcinacije protiv COVID-a

Slijedeći razloge koje je Sud iznio u datoj presudi, može se zaključiti da bi eventualno uvođenje politike obavezne vakcinacije protiv COVID-19 imalo legitimni cilj. Ipak, svakako je bitno naglasiti značaj provođenja takve mjere isključivo na osnovu jasne i prezicne zakonske odredbe.

Posebno se otvara prostor za razmatranje obaveze država u odnosu na posebne kategorije osoba, kao što su ljekari i drugo medicinsko osoblje.

“Ostaje da se vidi na koji način će države ugovornice provoditi politiku vakcinacije protiv ove zarazne bolesti, s obzirom da Sud i sam ističe da ne postoji jedinstven pristup u odabiru politike. Pri tome će od ključnog značaja biti procjena potrebe mjera u demokratskom društvu, te pažljivo odmjeravanje proporcionalnosti svih interesa o kojima je riječ, sa posebnim akcentom na snažan javni interes”, navodi se u objašnjenju.