Šta se dešava u zavodu Pazarić: Kako umiru štićenici, ko je kome amidžić?

Šta se dešava u zavodu Pazarić: Kako umiru štićenici, ko je kome amidžić?

Prije više od tri godine medije u Bosni i Hercegovini, ali i šire, preplavile su informacije i fotografije o nehumanom tretmanu štićenika u Zavodu za zbrinjavanje mentalno-invalidne djece i omladine Pazarić. Vrhunac su bili protesti građana koji su tražili da se sankcioniraju odgovorni zbog stanja u ovoj ustanovi, ali i da se poduzmu sve aktivnosti na poboljšanju uslova u kojim korisnici borave.

Stjenice i uši

Tri godine kasnije iz Zavoda ponovo stižu uznemirujuće vijesti. Na katastrofalne uslove rada u ustanovi i tretman korisnika pažnju skreću njegovateljice koje su se obratile redakciji Oslobođenja, a koje iz straha od otkaza nisu smjele govoriti imenom i prezimenom. Jedna od njih navodi kako ih je mali broj zadužen za njegu velikog broja korisnika koji su hiperaktivni i koje ne smiju same ostaviti ni minut.

– Ako se nekome požalimo, budemo na meti nadređenih i prijeti nam se otkazom. Spomenut ću slučaj tri korisnice koje su prije skoro dvije godine dugo imale temperaturu koja je obarana paracetamolom i koja se vraćala. Prema simptomima koje su imale, sve je ukazivalo da imaju tuberkulozu. Kada je na to upozoravana glavna sestra, rečeno nam je: Šta vi znate, jeste li vi primarijusi? Nekoliko mjeseci su te korisnice “vukle” temperaturu i mršale. Nakon njihove smrti utvrdilo se da su imale tuberkulozu. Grozno je bilo kada su se u Zavodu pojavile stjenice i uši. Dešavalo se da veš koji dođe iz vešeraja doslovno smrdi. Jedna mašina radi na 400 korisnika i ako bilo šta kažemo, ispadamo najgore, ogorčena je ova uposlenica.

Nedavno je korisnik uzrasta 5-6 godina imao visoku temperaturu i na kraju je dobio meningitis. To se ne smije dešavati, kaže jedna njegovateljica

Ističe da su nakon dolaska novog direktora Zavoda Samira Suljagića pojedinim radnicima koji nisu imali završenu srednju školu smanjene plate, naglašavajući da to nije bio uslov kad su ti radnici primljeni u Zavod.

– Oni su se bunili u Sindikatu, ali su nasilno isključeni. Jednom prilikom je korisnik na muškoj psihijatriji pao i povrijedio se. Glavna sestra ranije je upozoravana da je taj korisnik nestabilan, ali se nije na to osvrtala. Sve ima zabilježeno u dnevnicima rada, koliko puta su korisnici imali temperaturu i kolika je ona bila. Sve je zavedeno i prijavljivano glavnoj sestri Aidi Devlić. Jedan korisnik, koji je nedavno preminuo, bio je u takvom stanju koje je zahtijevalo fiksiranje. Čak je i njegova majka potpisala da se fiksira, međutim, medicinske sestre to nisu htjele. Pustile su nas da se lomimo i da se dijete samopovređuje koje je danima krvarilo. Njegovo tijelo nije se vidjelo od hematoma. Jedno je sigurno, a to je da štićenici zaslužuju bolji tretman. Nedavno je korisnik uzrasta 5-6 godina imao visoku temperaturu i na kraju je dobio meningitis. Takve stvari se ne smiju dešavati, ali ni zastrašivanje radnika, istakla je.

Posebna priča je, naglašava, slaba ishrana korisnika, kao i činjenica da nemaju adekvatnu obuću i odjeću iako je zima.

Direktor Zavoda Samir Suljagić za Oslobođenje kaže da kao direktor radi 20 godina i da dosad nije vidio goru strukturu uposlenih kao što je u Zavodu Pazarić.

– Trideset bračnih parova radi u Zavodu. Sa jednim prezimenom je 17 zaposlenih i svi su iz istog sela. Zabilježene su krađe korisnika i toga više nema. Ako oni to nazivaju mobingom, ja ću ih mobingovati još jače. Svi su međusobno rod i to je nevjerovatno. Njih desetak ne bi trebali proći ovom ulicom, a kamoli raditi u ustanovi. Ovdje će se morati posložiti kadrovska politika puno drugačije. Ja sam uveo red i ne smiju da rade što su radili. Ustanova je bila dužna milion i 200 hiljada KM i ja sam to “popeglao”. Mi nismo na budžetu i moramo zaraditi svaki fening. Dvadeset je izmišljenih radnih mjesta gdje su se upošljavali srodnici, a deset je građevinskih radnika za koje moramo zaraditi plate. Zatekao sam takvo stanje, ali ne mogu tolerisati nerad. Utopljeni su objekti, kupljeno je 70 dekubitalnih dušeka koje nisu imali. Rješavam kanalizaciju, jer 25 godina fekalije idu niz livade, ističe Suljagić.

Sa jednim prezimenom je 17 zaposlenih i svi su iz istog sela. Tome sam stao na put i smetam im, ističe direktor Pazarića

Prema njegovim riječima, u ustanovi radi osam ljudi koji nemaju ni osnovnu školu, te su došli bez konkursa, što se dešavalo do 2018. godine.

– Svi su međusobno rod, uvezani i to je nešto zbog čega se vode novi postupci. Ovdje ima časnih ljudi koji rade ovaj težak posao. Zamislite da su osobe koje nemaju ni osnovnu školu imale istu platu kao medicinske sestre-tehničari. I kad vi to poredate, onda niste dobri. Za 50 posto smo podigli izdvajanje za hranu. Činjenica je da imamo problem s tenderskim procedurama, ali to korisnici ne osjete. Imamo hrane za tri mjeseca čak i da ništa ne uđe u ustanovu, kao i ogrjev za sljedeću zimu, naglasio je.

Vraćamo povjerenje

Osvrnuo se i na slučaj tri korisnice koje su umrle, a za koje njegovateljice tvrde da su imale tuberkulozu i da se u njihovom slučaju nije na vrijeme reagovalo.

– To nije tačno. Mi imamo osam ljekara i svaka smrt se konstatuje, a obdukcije se rade putem ljekara. Svi su hospitalizovani koji su trebali takvo liječenje. Dvadeset godina je bilo javašluka i teško je za kratko vrijeme sve popraviti. To su ljudi čiji su interesi ugroženi, jer im je ovdje sestrić, amidžić, kum, muž prvi, drugi, treći… Mi vraćamo povjerenje ljudi koji pomažu ustanovu, jer svaka donacija se javno objavi i nije kao prije – da se za to ne zna. Kad stanete na put tome, onda imate problem, zaključuje Suljagić.

Oslobođenje.ba

NAJNOVIJE