9e4d86c7050d2e86a4cd8d4292bd4408
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti

Nakon što je dolazeća američka administracija najavila snažniji angažman u BiH, kako bi je, barem djelomično, oslobodili mehanizama koji sprečavaju njen razvoj, Rusija je hitno poslala svog šefa diplomatije u obilazak regije. Suočena s novom odlučnošću i konsolidacijom Zapada spram Bosne, Rusija je primorana da projekciju svog “mehkog” utjecaja zamijeni snažnom diplomatskom intervencijom u cilju osiguranja svojih geopolitičkih interesa.

Umjesto dosadašnje uzdržanosti po pitanju evroatlantskih integracija, Rusija se sada eksplicitno protivi pristupanju Bosne i Hercegovine NATO-u. Prilikom posljednje posjete Bosni i Hercegovini ruski ministar vanjskih poslova načinio je korak bez presedana želeći demonstrirati slabosti i nedorečenosti državne morfologije BiH, kada se tokom zvanične posjete sastao s Miloradom Dodikom u prostoriji bez državnih obilježja, u predgrađu Sarajeva, odakle je poručio da se Rusija protivi bilo kakvoj izmjeni Ustava BiH.

Na ovaj način BiH se ponovo našla u hladnoratovskoj poziciji između velikih svjetskih sila. Nezavidan status naše zemlje primarno je uzrokovan deficitom unutrašnjeg političkog konsenzusa o budućnosti BiH, pa tako i njenim vanjskopolitičkim prioritetima. Ovaj politički vakuum ostavio je našu zemlje bez jasno definirane vanjskopolitičke pozicije i izložio nas intenzivnim stranim utjecajima, svjetskim, ali i regionalnim. Po pitanju vizije budućnosti naše zemlje i njenog članstva u globalnim savezima, možemo reći da se u BiH sukobe dva osnovna koncepta: prvi, koji zagovaraju SAD, Turska, kao i većina evropskih članica na čelu s Njemačkom – članstvo BiH u NATO-u, a zatim u EU; i drugi, koji zagovaraju Rusija i Srbija, a to je zadržavanje zamrznutog konflikta u BiH kako bi ova zemlja trajno ostala taocem separatističkih politika, a time i daleko od članstva u NATO savezu i, ne obavezno, ali vjerovatno, i bez članstva u Evropskoj uniji.

Paradoksalno se čini da jedna NATO i EU članica, po pitanju Bosne i Hercegovine, zagovara ovaj drugi koncept za našu zemlju, svrstavši se tako s Rusijom i Srbijom u blok koji je u direktnom sukobu sa zapadnim zemljama po ovom pitanju. Međutim, izbor Hrvatske da se pridruži ovom savezu ne iznenađuje, s obzirom na to da se radi o istrajavanju na ciljevima srpsko-hrvatskog sporazuma iz Karađorđeva, starog tri decenije, kada su tadašnji hrvatski i srbijanski predsjednik dogovorili podjelu Bosne. Srbija više od dvije decenije eksploatira tezu “garanta” Dejtonskog sporazuma, nastojeći legitimizirati svoje kontinuirane intervencije u najvažnija unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, dok je Hrvatska to počela otvoreno činiti tek nakon prijema u EU.

Teza o “garantima” Mirovnog sporazuma samo je politički spin za koji vjeruju da će, nakon što bude ponovljen sto puta, postati istina. Sam pojam “garanta” jeste fabriciran s obzirom na to da takva odrednica ne postoji u sporazumu. Historijska je činjenica da su Srbija i Hrvatska tokom agresije na BiH imale svoje vojne postrojbe na njenom teritoriju. Svjesna njihovih teritorijalnih aspiracija, međunarodna zajednica nastojala je obavezati Srbiju i Hrvatsku da odustanu od pretenzija spram BiH, i upravo je to bio jedini razlog zašto su se potpisi Miloševića i Tuđmana našli na papiru Mirovnog sporazuma iz Daytona. Drugim riječima, “garanti” sporazuma time su dali svoje “garancije” da će odustati od pokušaja aneksiranja bh. teritorija gdje su Hrvati, odnosno Srbi većina. Vođena vlastitim malignim apetitima, umjesto načelima dobrosusjedske saradnje i međunarodnog prava, Hrvatska se, iako članica EU i NATO, otvoreno pridružila rusko-srbijanskoj diplomatskoj ofanzivi usmjerenoj protiv BiH. Prilikom posljednje posjete Lavrova Zagrebu prvi put zvanično je obznanjeno da su stavovi Hrvatske i Rusije po pitanju Bosne identični.

Uzroke intenziviranja hrvatske diplomatske ofanzive protiv BiH, kojoj svjedočimo posljednjih godina, ne treba tražiti u promjeni statusa Hrvata u BiH jer se tu ništa nije promijenilo. Tako i teza o marginalizaciji Hrvata u BiH nema za cilj popravljanje političkog statusa Hrvata jer je njihova participacija na svim nivoima vlasti neupitna i zagarantirana Ustavom. Razloge treba tražiti u činjenici da je članstvom u EU Hrvatska unaprijedila svoj međunarodni status te je sada EU ne može politički disciplinirati onako kako je to bilo moguće tokom procesa pristupanja Uniji. Svjesna svog novog statusa i proširenog prostora za politički manevar, Hrvatska nastoji iskoristiti novostečene poluge moći unutar EU kako bi barem dio evropskih lidera uvjerila o neophodnosti formiranja hrvatske teritorijalne jedinice unutar BiH.

Nedugo nakon pristupanja EU, Hrvatska je politička pitanja BiH počela stavljati na dnevni red evropskih političkih foruma, selektivno prezentirajući kompleksne odnose unutar naše zemlje, isključivo kroz usku prizmu hrvatskih političkih ciljeva. Tako je presuda Suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić-Finci” spinovana, a zatim reducirana na “slučaj Komšić”, kao i sama reforma Izbornog zakona. Bivša hrvatska predsjednica Grabar Kitarović često je na evropskim forumima govorila o potrebi “političke emancipacije BiH” ili “hiljadama radikalnih islamista u BiH”, baš kao i prvi hrvatski predsjednik Tuđman. Današnji predsjednik Zoran Milanović poručuje da je Bosancima potreban “sapun, pa zatim i parfem” kako bi se “uredili”, te da njegova zemlja ima pravo zadirati u unutrašnja pitanja BiH jer tako štite svoje državljane u BiH.

Za sada, nosioci onoga što bismo kolokvijalno mogli nazvati evropskom politikom argumente Hrvatske smatraju neutemeljenim. To je najprije uzrokovano činjenicom da se u kantonima s hrvatskom većinom prava Bošnjaka i Srba ne poštuju na način koji je konzistentan zahtjevima za jednakopravnost Hrvata u BiH. Tako i teza o preglasavanju malobrojnih Hrvata od strane višebrojnih Bošnjaka ne nailazi na podršku lidera u EU jer se u stabilnim demokratijama to jednostavno naziva većinskim glasom, tj. voljom većine, a nikako preglasavanje. Cilj aktuelne hrvatske diplomatske ofanzive jeste produbljivanje političke krize u BiH, nadajući se da će situacija eskalirati do nivoa gdje će državne institucije biti potpuno paralizirane, a teza o nefunkcionalnosti i neodrživosti BiH dobiti ultimativan argument. Postoji, međutim, još jedan ozbiljan razlog zašto se Hrvatska upustila u ovu diplomatsku avanturu sa Srbijom i Rusijom. Hrvatska je zvanično najsiromašnija EU članica poslije Bugarske i istovremeno duboko podijeljeno društvo unutar kojeg djeluju krajnje desničarske ideologije koje graniče s fašizmom. Hrvatskim vlastima lakše je upravljati unutrašnjim političkim podjelama i ekonomskim problemima ukoliko se generira neki veći problem izvan granica Hrvatske. Kada se adresiranje tog problema propagira kao “briga za Hrvate izvan domovine”, onda to homogenizira političke oponente unutar Hrvatske, a stvarne probleme vezane za ekonomiju, vladavinu prava i jačanje opasnih desničarskih ideologija stavlja na marginu društvenih interesa.

Stav