Šta znače novi tonovi bivšeg predsjednika RS: Zašto su bh. Hrvati postali nova meta Dodika?

Na sastanku u Beogradu s državnim i vojnim vrhom Srbije, kojem su prisustvovali i predstavnici Republike Srpske, Milorad Dodik ponovo je posegnuo za već poznatim političkim repertoarom: upozorenjima na “sigurnosne prijetnje”, pričom o savezu Hrvatske, Albanije i Kosova, te naglašavanjem potrebe za dodatnim oprezom i jačanjem odbrambenih kapaciteta.

Uz to je poručio da Republika Srpska ostaje posvećena vojnoj neutralnosti, ali i – što je ovaj put važnije nego ranije – izrazio zabrinutost zbog, kako je naveo, usmjerenosti hrvatske komponente u BiH prema tim regionalnim inicijativama.

Na prvi pogled, riječ je o još jednoj u nizu izjava koje podižu tenzije u ionako pregrijanom regionalnom prostoru.

Na drugi pogled, međutim, ova formulacija predstavlja suptilan, ali potencijalno važan zaokret: ovaj put Dodik ne problematizira samo Zagreb, nego i političke aktere unutar Bosne i Hercegovine koji su mu godinama bili partneri.

Drugim riječima, meta više nisu samo Hrvatska, Albanija i Kosovo.

Meta postaju i Hrvati u BiH – odnosno politička linija koju predstavlja Dragan Čović.

To je nova nijansa u staroj politici.

Do sada je Dodik uspješno razdvajao dvije razine: Hrvatska kao država mogla je biti predmet kritike, ali HDZ BiH i Čović ostajali su stabilni partneri unutar BiH.

Taj balans omogućavao je istovremeno vođenje tvrde retorike prema vani i održavanje saveza iznutra.

Sada se ta linija počinje zamagljivati.

Tvrdnjom da “hrvatska komponenta u BiH” prati sigurnosne koncepte Zagreba, Dodik implicitno dovodi u pitanje pouzdanost dosadašnjeg partnera.

Nije to još otvoreni politički sukob, ali jeste signal.

A u politici, signali često dolaze prije poteza.

Zašto sada?

Jedan dio odgovora leži u potrebi stalne proizvodnje političke napetosti.

Narativ o prijetnji mora se širiti da bi ostao uvjerljiv.

Ako više nije dovoljno govoriti o vanjskim akterima, logičan sljedeći korak je proširenje kruga “problematičnih” i unutar BiH.

Drugi dio odgovora je taktički.

Ovakvom retorikom Dodik povećava vlastiti manevarski prostor.

Ako partner postane nepouzdan, onda se otvara prostor za nove kombinacije, nove pritiske i nove pregovore.

A treći, možda i najvažniji, jeste poruka prema samom Čoviću: političko partnerstvo nije bezuslovno.

Jer iako su Milorad Dodik i Dragan Čović godinama gradili funkcionalan savez zasnovan na zajedničkim interesima – prije svega ograničavanju centralne vlasti i očuvanju etničkog balansa moći – taj odnos nikada nije bio stabilan koliko se činilo.

Bio je pragmatičan, a pragmatični savezi traju dok su korisni.

Europejcu Čoviću se godinama toleriralo partnerstvo s proruskom strankom koja koči evropski put, no iluzorno je vjerovati da će Čović, stavljen pred svršen čin, birati Dodika umjesto sebe.

Dovoljno je podsjetiti samo na 2014., kada se napravili vlast bez SNSD-a, a nakon poraza Orbana nije nevjerovatno da bismo taj scenarij ponovo mogli gledati.

No, on će ponajprije zavisiti od rezultata opozicije u RS na izborima.

Hoće li ovo dovesti do stvarnog političkog razlaza, zavisit će prije svega od šireg konteksta: odnosa snaga unutar BiH, pritisaka međunarodne zajednice i, možda najviše, od toga koliko će Dragan Čović biti spreman balansirati između dosadašnjeg partnerstva i vlastitih strateških ciljeva, prije svega evropskog puta BiH.

Za sada, jedno je sigurno: Dodik više ne govori samo o vanjskim prijetnjama.

Počeo je slati poruke i prema onima s kojima je do jučer sjedio za istim stolom.

A to je, u političkom jeziku Bosne i Hercegovine, često početak nečeg većeg.