Što se događa u mozgu kad se odreknemo slatkiša?

U neuroznanosti je hrana nešto što možemo nazvati “prirodnom nagradom”. Kako bismo preživjeli kao vrsta, stvari poput hrane, seksa i brige za druge moraju biti ugodne mozgu kako bi se takva ponašanja ponovila i obnovila.

Evolucija nam je dala mezolimbični put, moždani sustav koji može prepoznati te prirodne nagrade za nas. Kad uradimo nešto što nas zadovoljava, gomila neurona koji čine unutarnji tegmentalni prostor koriste neurotransmiter dopamin kako bi poslali znak dijelu mozga nucleus accumbens. Veza između njega i našeg prefrontalnog korteksa upravlja našim pokretima, kao što je odlučivanje hoćemo li ili nećemo pojesti još jedan zalogaj tog ukusnog čokoladnog kolača. Prefrontalni korteks također aktivira hormone koji našem tijelu kažu: „Hej, ovaj kolač je baš dobar. Zapamtit ću to za ubuduće.”

Nije sva hrana nagrada, naravno. Većina nas više voli slatkiše nego kiselu i gorku hranu jer, zahvaljujući evoluciji, naš mezolimbični put pošalje poruku da šećer pruža zdrav izvor karbohidrata našem tijelu. Kad su naši preci brali bobičasto voće, na primjer, kiselo je značilo „nije još uvijek zrelo”, dok je gorko značilo „oprez – otrov!”.

Voće je jedna stvar, ali moderna prehrana je nešto sasvim drugo. Prije deset godina procjenjivalo se da prosječan Amerikanac pojede 22 čajne žlice šećera dnevno, što je dodatnih 350 kalorija, a od tad se ta količina možda i povećala. Prije nekoliko mjeseci jedan je stručnjak objasnio da prosječni Britanac konzumira 238 čajnih žlica šećera svaki tjedan.

Danas je skoro pa nemoguće naći obrađenu i pripremljenu hranu koja nema dodan šećer radi ukusa, čuvanja ili oboje.

Takav dodani šećer je „podmukao” i navučemo se na njega, a ne primijetimo. Na isti način na koji poroci kao što su nikotin, kokain i heroin preuzmu put za nagrađivanje u mozgu i od korisnika naprave ovisnike, sve više neuro-kemijskih i bihevioralnih dokaza upućuje na to da i šećer uzrokuje ovisnost na isti način.

Ovisnost o šećeru je stvarna

Četiri su glavna dijela ovisnosti: prejedanje, povlačenje, čežnja i unakrsna preosjetljivost (osjećaj da je osoba zbog ovisnosti o jednoj stvari predodređena da bude ovisna i od drugoj). Svi ovi dijelovi su izučavani u modelu ovisnosti životinja o šećeru, kao i o drogama.

Obični pokus ide ovako: štakorima se svakog dana po 12 sati ne daje hrana, nakon čega im se 12 sati dopusti pristup otopini sa šećerom i običnoj hrani. Nakon jednog mjeseca tijekom kojeg se provodi ovakav dnevni plan, štakori pokazuju ponašanje slično onome kada upotrebljavanju drogu. Prejedat će se otopinom sa šećerom u kratkom vremenskom razdoblju, znatno više nego svojom normalnom hranom. Oni također pokazuju znakove anksioznosti i depresije za vrijeme kada nemaju hranu. Mnogi štakori koji su sudjelovali u ovom pokusu su kasnije izloženi drogama, kao što su kokain i opijati, i pokazali su zavisno ponašanje prema drogi u odnosu na štakore koji prije toga nisu konzumirali šećer.

Kao i droge, šećer onesposobi otpuštanje dopamina u nucleusu accombensu. Dugotrajno redovno unošenje šećera zapravo mijenja izraz gena i dostupnost receptora dopamina i u srednjem mozgu i prednjem korteksu. Pored toga, šećer uzrokuje porast koncentracije vrste receptora za uzbuđenje koji se zove D1, ali smanjuje koncentraciju drugog receptora koji se zove D2, a on je receptor za kočenje. Redovno unošenje šećera također koči djelovanje prijenosnika dopamina, proteina koji dopamin šalje iz sinapse i natrag u neuron nakon toga.

Ukratko, to znači da ponovljeni pristup šećeru vremenom dovede do odlaganog signaliziranja dopamina, većeg uzbuđenja u putu za nagrađivanje u mozgu i do potrebe za još više šećera kako bi se aktivirali svi receptori dopamina u srednjem mozgu kao i prije.

Mozak postane tolerantan na šećer i sve više šećera mu je potrebno kako bi održao isti osjećaj koji ima kada se unosi šećer.

Odvikavanje od šećera je također stvarno

Premda su ove studije provedene nad glodavcima, nije toliko netočno reći da se isti primitivni postupci javljaju i u mozgu ljudi.

2002. godine je Carlo Colantuoni s kolegama sa Sveučilišta Princeton proveo studiju u kojoj je istraživao štakore koji su prošli tipični protokol ovisnosti o šećeru, a zatim prošli postupak „odvikavanja od šećera.” To su postigli ili tako što im uskraćivali hranu ili ih liječili naloksonom, lijekom koji se koristi za liječenje ovisnosti o opijatima. On zasljepljuje receptore u putu za nagrađivanje u mozgu. Obje metode odvikavanja su dovele do fizičkih problema, uključujući škripanje zubi, drhtanje šapa i glave. Liječenje naksolonom je štakore činilo anksioznim, jer su manje vremena provodili na povišenim uređajima koji nisu bili ograđeni sa strana.

Slični pokusi odvikavanja koje su provodili drugi znanstvenici također su zabilježili ponašanje slično depresiji pri zadacima kao što je prisilni test plivanja. Štakori na odvikavanju od šećera su vjerojatnije pokazivali pasivno ponašanje (plutali su na vodi) nego aktivno (pokušaj bijega) kad su ih stavili u vodu, što upućuje na osjećaj bespomoćnosti.

Nova studija koju je objavio Victor Mangabeira sa suradnicima u časopisuPhysiology & Behavior objašnjava da je odvikavanje od šećera također povezano za impulzivno ponašanje. Na početku su štakori trenirani da vodu dobiju tako što gurnu polugu. Nakon treninga, životinje su vratili u njihove kaveze gdje su imali pristup otopini šećera i vode ili samo vodi. Nakon 30 dana, kad su štakori ponovno imali priliku da gurnu polugu i dobiju vodu, oni koji su postali ovisni o šećeru su gurnuli polugu znatno više puta nego kontrolirane životinje, što upućuje na impulzivno ponašanje.

To su ekstremni eksperimenti, naravno. Mi ljudi sebi ne uskraćujemo hranu 12 sati i onda dopustimo sebi da se prejedemo gaziranih pića i krofni na kraju dana. Ali, studije u kojima su istraživani glodavci daju nam uvid u neurokemijske podloge ovisnosti o šećeru, odvikavanju i ponašanju.

Nakon desetljeća programa prehrane i best sellera o prehrani dugo smo se vremena zabavljali pojmom „ovisnosti o šećeru”. Njegove procjene pri „odvikavanju od šećera” opisuju čežnju za hranom, a to može potaknuti ponovni pad i impulzivno konzumiranje hranje. Imamo bezbroj članaka i knjiga o beskonačnoj energiji i novonađenoj sreći kod onih koji su se odrekli šećera zauvijek. Ali, unatoč sveprisutnosti šećera u našoj prehrani, pojam ovisnosti o šećeru je još uvijek prilično velika taboo tema.

Možda vas zanima koliko će vam dugo biti potrebno dok se ne oslobodite čežnje za hranom i nuspojava kad se odreknete šećera za korizmu, ali nema odgovora. Svatko je drugačiji i ni jedna studija o ovome nije uključivala ljude. Ali, nakon 40 dana, jasno je da će najgore već proći i možda će vam prvi slatkiš koji pojedete nakon korizme biti presladak.