Stvara se novi svjetski poredak: Prijeti nam sudar sila kakav nije viđen u cjelokupnoj ljudskoj historiji

Međunarodni poredak se raspada i čini se da svi to znaju popraviti. Prema nekima, Sjedinjene Države se samo trebaju ponovno posvetiti vođenju liberalnog poretka kojeg su pomogle osnovati prije nekih 75 godina. Drugi tvrde da bi velike svjetske sile trebale organizirati konferenciju kako bi usmjerile međunarodnu zajednicu u novo doba multipolarne saradnje. Drugi pak pozivaju na veliku pogodbu koja dijeli globus na stabilne sfere utjecaja. Ono što je zajedničko ovim i drugim vizijama međunarodnog poretka je pretpostavka da se globalno upravljanje može osmisliti i nametnuti odozgo prema dolje. S mudrim državničkim umijećem i pametnim vodstvom, međunarodna džungla može se ukrotiti i kultivirati. Sukobi interesa i historijske mržnje mogu se pregovarati i zamijeniti saradnjom u kojoj svi dobivaju.

Historija međunarodnog poretka, međutim, daje malo razloga za povjerenje u kooperativna rješenja odozgo prema dolje. Najjači poreci u modernoj historiji – od Vestfalije u sedamnaestom stoljeću do liberalnog međunarodnog poretka u dvadesetom – nisu bile inkluzivne organizacije koje rade za veće dobro čovječanstva. Umjesto toga, to su bili savezi koje su izgradile velike sile kako bi vodile sigurnosno natjecanje protiv svojih glavnih suparnika. Strah i gađenje prema zajedničkom neprijatelju, a ne prosvijetljeni pozivi da se svijet učini boljim, prouzročili su ove saveze. Napredak u transnacionalnim pitanjima, kada je postignut, uvelike se pojavio kao nusproizvod tvrdoglave sigurnosne saradnje. Ta je saradnja obično trajala samo dok je zajednička prijetnja bila prisutna i upravljiva. Kad se ta prijetnja raspršila ili postala prevelika, nagodbe su propale. Danas se liberalni poredak raspada iz mnogo razloga, ali temeljni uzrok je taj što je prijetnja koju je izvorno bio osmišljen da porazi – sovjetski komunizam – nestala prije tri desetljeća. Niti jedna od predloženih zamjena trenutačnog poretka nije se održala jer nije postojala prijetnja koja je zastrašujuća ili dovoljno živopisna da natjera na trajnu saradnju među ključnim igračima, piše Foreign Affairs.

Do sada. Uz navalu represije i agresije, Kina je uplašila zemlje bliže i dalje. U istočnoj Aziji djeluje ratoborno, pokušavajući stvoriti ekskluzivne ekonomske zone u globalnoj ekonomiji i izvozi digitalne sisteme koji autoritarnost čine učinkovitijom nego ikad. Po prvi put nakon Hladnog rata, kritična masa zemalja suočena je s ozbiljnim prijetnjama svojoj sigurnosti, dobrobiti i načinu života – a sve to proizlazi iz jednog izvora.

Ovaj trenutak jasnoće izazvao je nalet odgovora. Kineski susjedi se naoružavaju i povezuju s vanjskim silama kako bi osigurali svoj teritorij i pomorske putove. Mnoge najveće svjetske ekonomije zajednički razvijaju nove trgovinske, investicijske i tehnološke standarde koji implicitno diskriminiraju Kinu. Demokracije se okupljaju kako bi osmislile strategije za borbu protiv autoritarizma u zemlji i inozemstvu, a pojavljuju se nove međunarodne organizacije koje će koordinirati bitku. Gledano u stvarnom vremenu, ovi napori izgledaju raspršeno. Odmaknite se od svakodnevnog meteža, međutim, i pojavljuje se potpunija slika: u dobru i zlu, natjecanje s Kinom stvara novi međunarodni poredak.

METODE ISKLJUČIVANJA

Suvremeni liberalni um povezuje međunarodni poredak s mirom i harmonijom. Međutim, historijski gledano, međunarodna politika je bila više usmjerena na suzbijanje suparnika nego na okupljanje svih. Kao što je teoretičar međunarodnih odnosa Kyle Lascurettes tvrdio, glavne naredbe u posljednja četiri vijeka bile su “naredbe isključenja”, osmišljene od strane dominantnih sila kako bi izopćile i nadmašile suparnike. Izgradnja poretka nije bila ograničenje geopolitičkog sukoba; to je bila politika moći drugim sredstvima, isplativ način suzbijanja protivnika bez rata.

Strah od neprijatelja, a ne vjera u prijatelje, činio je temelj poretka svake ere, a članovi su razvili zajednički skup normi definirajući se u suprotnosti s tim neprijateljem. Čineći to, iskoristili su najistaknutiji pokretač kolektivnog djelovanja čovječanstva. Sociolozi to nazivaju “dinamikom unutar/izvan grupe”. Filozofi to zovu “Salustovom teoremom”, prema antičkom historičaru koji je tvrdio da strah od Kartage drži Rimsku Republiku na okupu. U političkoj nauci, analogni koncept je negativna stranačnost, sklonost biračima da postanu intenzivno lojalni jednoj političkoj stranci uglavnom zato što preziru njenog suparnika.

Ova negativna dinamika prožima historiju izgradnje reda. Godine 1648., kraljevstva koja su pobijedila u Tridesetogodišnjem ratu unijela su pravila suverene državnosti u Vestfalski mir kako bi potkopali autoritet Katoličke crkve i Svetog Rimskog Carstva. Velika Britanija i njezini saveznici osmislili su Ugovor iz Utrechta iz 1713. kako bi obuzdali Francusku delegitimizirajući teritorijalno širenje kraljevskim brakovima i utvrđivanjem dinastičkih veza, preferiranim načinom prikupljanja moći Luja XIV. Kongres Evrope, post-napoleonski mir uspostavljen u Beču 1815., koristile su konzervativne monarhije kako bi spriječile uspon liberalnih revolucionarnih režima. Pobjednici u Prvom svjetskom ratu izgradili su međuratni poredak kako bi držali Njemačku i boljševičku Rusiju pod kontrolom. Nakon Drugog svjetskog rata, saveznici su u početku osmislili globalni poredak, usredotočen na Ujedinjene narode, kako bi spriječili povratak fašizma i merkantilizma nacističkog stila. Međutim, kada je početak Hladnog rata brzo omeo taj globalni poredak, Zapad je stvorio zaseban poredak kako bi isključio i nadmašio sovjetski komunizam. Tokom Hladnog rata, svijet je bio podijeljen na dva poretka: dominantni koji je vodio Washington i onaj siromašniji u čijem je središtu Moskva.

Glavna obilježja današnjeg liberalnog poretka izravni su potomci hladnoratovskog saveza Sjedinjenih Država. Nakon što su Sovjeti odlučili ne pridružiti se Međunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci i Općem sporazumu o carinama i trgovini (gatt), ove su institucije prenamijenjene kao agenti kapitalističke ekspanzije – prvo za obnovu kapitalističkih ekonomija, a kasnije i za promicanje globalizacije. Marshallov plan postavio je temelje za Evropsku zajednicu tako što je raspršio američku pomoć vladama koje su pristale protjerati komuniste iz svojih redova i raditi na ekonomskoj federaciji. NATO je stvorio ujedinjeni front protiv Crvene armije. Lanac američkih saveza koji okružuje istočnu Aziju konstruiran je kako bi obuzdao komunističku ekspanziju tamo, posebno iz Kine i Sjeverne Koreje. Angažman SAD-a s Kinom, koji je trajao od 1970-ih do 2010-ih, bio je gambit za iskorištavanje kinesko-sovjetskog raskola.

Svaka od ovih inicijativa bila je element poretka osmišljenog prije svega da porazi Sovjetski Savez. U nedostatku hladnoratovske prijetnje, Japan i Zapadna Njemačka ne bi tolerirali dugotrajnu američku vojnu okupaciju na svom tlu. Britanci, Francuzi i Nijemci ne bi udružili svoje industrijske resurse. Sjedinjene Države — koje su prethodna dva stoljeća provele izbjegavajući međunarodne obaveze i štiteći svoju ekonomiju carinama — ne bi bacile svoju težinu iza međunarodnih institucija. Niti bi pružile sigurnosne garancije, ogromnu pomoć i lak pristup tržištu desecima zemalja, uključujući bivše sile Osovine. Samo prijetnja nuklearno naoružane, komunističke supersile mogla bi natjerati toliko zemalja da ostave po strani svoje sukobljene interese i dugogodišnja rivalstva i izgrade najjaču sigurnosnu zajednicu i režim slobodne trgovine u historiji.

PUCANJE POD PRITISKOM

Desetljećima su Sjedinjene Države i njihovi saveznici znali za šta se zalažu i ko je neprijatelj. Ali tada se Sovjetski Savez raspao, a jedna sveobuhvatna prijetnja ustupila je mjesto kaleidoskopu manjih. U novom i neizvjesnom okruženju nakon hladnog rata, zapadni saveznici tražili su utočište u prošlim izvorima uspjeha. Umjesto da grade novi poredak, udvostručili su postojeći. Njihov se neprijatelj možda raspao, ali njihova je misija, vjerovali su, ostala ista: proširiti zajednicu demokracija slobodnog tržišta. Sljedeća tri desetljeća radili su na proširenju zapadnog liberalnog poretka u globalni. Članstvo u NATO-u gotovo se udvostručilo. Evropska zajednica prerasla je u EU, punu ekonomsku uniju s više nego dvostruko više zemalja članica. Gatt je transformiran u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) i primio je desetke novih članica, čime je otpočelo razdoblje hiperglobalizacije bez presedana.

Ali to nije moglo potrajati. Liberalni poredak, kao i svi međunarodni poreci, oblik je organiziranog licemjerja koji sadrži sjeme vlastite propasti. Kako bi stvorili kohezivnu zajednicu, graditelji reda moraju isključiti neprijateljske nacije, zabraniti nekooperativno ponašanje i ugušiti domaće protivljenje međunarodnom stvaranju pravila. Ti inherentno represivni postupci na kraju izazivaju uzvratnu reakciju. Sredinom devetnaestog stoljeća došlo je u obliku vala liberalnih revolucija, koje su narušile jedinstvo i ideološku koherentnost monarhijskog Kongresa Evrope. Tokom 1930-ih, oštećene fašističke sile srušile su liberalni međuratni poredak koji je stajao na putu njihovim imperijalnim ambicijama. Do kasnih 1940-ih, Sovjetski Savez je odbacio globalni poredak o kojemu je pomogao pregovarati samo nekoliko godina prije, progutavši teritorij u istočnoj Evropi protivno Povelji UN-a. Sovjetski predstavnik u UN-u ismijavao je institucije Bretton Woodsa kao “ogranke Wall Streeta”. Isključujući po prirodi, međunarodni poreci neizbježno potiču protivljenje.

Mnogi na Zapadu dugo su pretpostavljali da će liberalni poredak biti iznimka od historijskog obrasca. Predanost sistema otvorenosti i nediskriminaciji navodno ga je učinila “teškim za preokretanje i lakim za pridruživanje”, kako je politolog G. John Ikenberry tvrdio na ovim stranicama 2008. Bilo koja zemlja, velika ili mala, mogla bi se uključiti i igrati u globaliziranoj ekonomiji. Liberalne institucije mogle bi prihvatiti sve vrste članova – čak i one neliberalne, koje bi sistem postupno reformirao u odgovorne sudionike. Kako bi se pridružilo više zemalja, odigrao bi se krepostan ciklus: slobodna trgovina bi stvorila prosperitet, što bi širilo demokraciju, što bi poboljšalo međunarodnu saradnju, što bi dovelo do veće trgovine. Što je najvažnije, red se nije suočio s većim otporom, jer je već porazio svog glavnog neprijatelja. Propast sovjetskog komunizma poslala je jasnu poruku svima da ne postoji održiva alternativa demokratskom kapitalizmu.

Pokazalo se da su te pretpostavke pogrešne. Liberalni poredak je, zapravo, duboko isključujući. Promičući slobodna tržišta, otvorene granice, demokraciju, nadnacionalne institucije i korištenje razuma za rješavanje problema, red izaziva tradicionalna uvjerenja i institucije koje su stoljećima ujedinjavale zajednice: državni suverenitet, nacionalizam, vjeru, rasu, pleme, porodicu. Ove trajne veze s krvlju i tlom bile su zatvorene tokom Hladnog rata, kada su Sjedinjene Države i njihovi saveznici morali održavati jedinstvenu frontu kako bi obuzdali Sovjetski Savez. Ali oni su se ponovno pojavili tokom posthladnoratovske ere. “Učinit ćemo vam strašnu stvar”, rekao je sovjetski dužnosnik Georgi Arbatov američkoj publici 1988. “Oduzet ćemo vam neprijatelja.” Upozorenje se pokazalo dalekovidnim. Ubivši svog glavnog protivnika, liberalni poredak je oslobodio sve vrste nacionalističke, populističke, vjerske i autoritarne opozicije.

Mnogi stubovi reda izvijaju se pod pritiskom. NATO je prožet sporovima oko podjele tereta. EU se gotovo raspala tokom krize eurozone, a u godinama nakon toga izgubila je Ujedinjeno Kraljevstvo i bila je ugrožena usponom ksenofobičnih desničarskih stranaka diljem kontinenta. Posljednji krug multilateralnih trgovinskih pregovora WTO-a odugovlačio se 20 godina bez sporazuma, a Sjedinjene Države onesposobljavaju temeljnu karakteristiku institucije – Žalbeni sud, gdje zemlje rješavaju svoje sporove – jer nisu regulirale kineske necarinske barijere. U cjelini, liberalni poredak izgleda loše opremljen za rješavanje hitnih globalnih problema kao što su klimatske promjene, financijske krize, pandemije, digitalne dezinformacije, priljev izbjeglica i politički ekstremizam, od kojih su mnogi nedvojbeno izravna posljedica otvorenog sistema koji promiče nesputan protok novca, robe, informacija i ljudi preko granica.

Kreatori politike odavno su prepoznali ove probleme. Ipak, nijedna od njihovih ideja za preuređenje sistema nije dobila na snazi ​​jer je izgradnja reda skupa. Zahtijeva od lidera da preusmjere vrijeme i politički kapital dalje od unapređenja svojih planova kako bi raspršili međunarodna pravila i prodali ih skeptičnoj javnosti, a od zemalja se zahtijeva da svoje nacionalne interese podrede kolektivnim ciljevima i vjeruju da će i druge zemlje učiniti isto. Ove radnje ne dolaze same od sebe, zbog čega je za izgradnju reda obično potreban zajednički neprijatelj. Već 30 godina ta ujedinjujuća snaga je izostala, a liberalni poredak se kao rezultat toga raspao.

DOLAZAK ZMAJA

Nikada nije bilo sumnje o tome što Kina želi, jer kineski čelnici desetljećima su proglasili iste ciljeve: zadržati kinesku komunističku partiju (KPK) na vlasti, ponovno apsorbirati Tajvan, kontrolirati Istočno kinesko i Južno kinesko more i vratiti Kinu na svoje zasluženo mjesto dominantne sile u Aziji i najmoćnije zemlje na svijetu. Većinu posljednja četiri desetljeća zemlja je imala relativno strpljiv i miran pristup postizanju ovih ciljeva. Usredotočena na ekonomski rast i u strahu od izbjegavanja međunarodne zajednice, Kina je usvojila strategiju “mirnog uspona”, oslanjajući se prvenstveno na ekonomski utjecaj kako bi unaprijedila svoje interese i općenito slijedeći maksimu kineskog čelnika Deng Xiaopinga: “Sakrij svoju snagu, čekaj svoje vrijeme.”

Međutim, posljednjih godina Kina se agresivno proširila na više frontova. Diplomatija “Wolf Warrior” zamijenila je diplomatiju prijateljstva. Uočena omalovažavanja stranaca, koliko god bila mala, nailaze na osudu u sjevernokorejskom stilu. Borbeni stav se uvukao u svaki dio kineske vanjske politike i suočava mnoge zemlje s njihovom najvećom prijetnjom u generacijama.

Ova prijetnja je najočitija u pomorskoj istočnoj Aziji, gdje Kina agresivno učvršćuje svoje goleme teritorijalne zahtjeve. Peking izbacuje ratne brodove brže nego bilo koja zemlja od Drugog svjetskog rata, a preplavio je azijske morske puteve kineskom obalnom stražom i ribarskim plovilima. Nanizao je vojne ispostave preko Južnog kineskog mora i dramatično povećao svoju upotrebu presretanja brodova i zračnih presretanja kako bi tjerao susjede iz spornih područja. U Tajvanskom tjesnacu, kineske vojne patrole, od kojih neke uključuju desetak ratnih brodova i više od 50 borbenih aviona, gotovo svakodnevno lutaju morem i simuliraju napade na tajvanske i američke ciljeve. Kineski dužnosnici rekli su zapadnim analitičarima da se pozivi na invaziju na Tajvan šire unutar KPK. Dužnosnici Pentagona zabrinuti su da bi takav napad mogao biti neizbježan.

Kina je također krenula u ekonomsku ofanzivu. Njegov najnoviji petogodišnji plan poziva na dominaciju onim što kineski dužnosnici nazivaju “zagušljivim tačkama” – robama i uslugama bez kojih druge zemlje ne mogu živjeti – a zatim korištenje te dominacije, plus primamljivost kineskog domaćeg tržišta, kako bi se zemlje natjerale na ustupke. U tom cilju, Kina je postala dominantni izdavatelj inozemnih zajmova, natovarivši više od 150 zemalja dugom od preko 1 bilion dolara. Masovno je subvencionirala strateške industrije kako bi stekla monopol nad stotinama vitalnih proizvoda i instalirala je hardver za digitalne mreže u desecima zemalja. Naoružan ekonomskom polugom, koristio je prisilu protiv više od deset zemalja tokom posljednjih nekoliko godina. U mnogim slučajevima, kazna je bila nerazmjerna navodnom zločinu – na primjer, uvođenje carina na mnoge australske izvozne proizvode nakon što je ta zemlja zatražila međunarodnu istragu o porijeklu COVID-19.

Kina je također postala moćna antidemokratska sila, koja diljem svijeta prodaje napredne alate tiranije. Kombinirajući nadzorne kamere s praćenjem društvenih medija, umjetnom inteligencijom, biometrijom i tehnologijama za prepoznavanje govora i lica, kineska vlada je uvela sistem koji diktatorima omogućuje da stalno posmatraju građane i da ih odmah kažnjavaju blokirajući im pristup financijama, obrazovanju, zapošljavanju, telekomunikacije ili putovanja. Takav aparat je san svakog despota, a kineske kompanije već prodaju i koriste njegove aspekte u više od 80 zemalja.

AKCIJA I REAKCIJA

Dok Kina spaljuje ono što je ostalo od liberalnog poretka, to izaziva međunarodnu reakciju. Negativni pogledi glede Kine skočili su diljem svijeta na vrhunce koji nisu viđeni od masakra na Trgu Tiananmen 1989. godine. Istraživanje Pew Research Center-a iz 2021. pokazalo je da otprilike 75 posto ljudi u Sjedinjenim Državama, Evropi i Aziji ima nepovoljne stavove o Kini i nema povjerenja da će se predsjednik Xi Jinping ponašati odgovorno u svjetskim poslovima ili poštovati ​​ljudska prava. Drugo istraživanje, anketa Centra za strateške i međunarodne studije iz 2020., otkrila je da oko 75 posto vanjskopolitičkih elita na tim istim mjestima smatra da je najbolji način da se pozabave Kinom formiranje koalicija zemalja istomišljenika protiv nje. U Sjedinjenim Državama obje političke stranke sada podržavaju oštru politiku prema Kini. EU je službeno proglasila Kinu “sistemskim suparnikom”. U Aziji, Peking se suočava s otvoreno neprijateljskim vladama u svim smjerovima, od Japana preko Australije do Vijetnama do Indije. Čak i ljudi u zemljama koje u velikoj mjeri trguju s Kinom su skloni tome. Istraživanja pokazuju da Južnokorejci, na primjer, sada više ne vole Kinu nego Japan, svog bivšeg kolonijalnog gospodara.

Antikinesko raspoloženje počinje se zgrušavati u konkretnu reakciju. Otpor je i dalje embrionalni i neodređen, uglavnom zato što je toliko zemalja još uvijek navučeno na kinesku trgovinu. Ali opći trend je jasan: različiti akteri počinju udruživati ​​snage kako bi umanjili moć Pekinga. U tom procesu oni preuređuju svijet.

Antikineski poredak u nastajanju u osnovi odstupa od liberalnog poretka, jer je usmjeren na drugačiju prijetnju. Konkretno, novi poredak preokreće relativni naglasak stavljen na kapitalizam nasuprot demokraciji. Tokom Hladnog rata, stari liberalni poredak prvo je promicao kapitalizam, a potom demokratiju. Sjedinjene Države i njihovi saveznici gurali su slobodna tržišta gdje god su ona mogla doseći, ali kada su bili prisiljeni birati, gotovo su uvijek podržavali desničarske autokrate umjesto lijevih demokrata. Takozvani slobodni svijet bio je uglavnom ekonomski konstrukt. Čak i nakon Hladnog rata, kada je promicanje demokratije postalo kućna industrija u zapadnim prijestolnicama, Sjedinjene Države i njihovi saveznici često su odbacivali brige o ljudskim pravima kako bi dobili pristup tržištu, kao što su to najviše učinili uvođenjem Kine u WTO.

Ali sada je ekonomska otvorenost postala obaveza za Sjedinjene Države i njihove saveznike, jer je Kina ukorijenjena u gotovo svakom aspektu liberalnog poretka. Daleko od toga da ga je globalizacija izbacila iz posla, kineski autoritarni kapitalistički sistem čini se gotovo savršeno dizajniranim za proizvodnju slobodnih tržišta za merkantilističku dobit. Peking koristi subvencije i špijunažu kako bi pomogao svojim kompanijama da dominiraju globalnim tržištima i zaštitio svoje domaće tržište necarinskim preprekama. On cenzurira strane ideje i kompanije na vlastitom internetu i slobodno pristupa globalnom internetu kako bi ukrao intelektualno vlasništvo i širio propagandu KPK. Preuzima vodeće pozicije u liberalnim međunarodnim institucijama, kao što je Vijeće za ljudska prava UN-a, a zatim ih savija u neliberalnom smjeru. Uživa u sigurnom transportu diljem svijeta za svoj izvozni stroj, zahvaljujući američkoj mornarici, i koristi vlastitu vojsku da uspostavi kontrolu nad velikim dijelovima istočnokineskog i južnokineskog mora.

Sjedinjene Države i njihovi saveznici probudili su se u opasnosti: liberalni poredak i, posebice, globalizirana ekonomija u njegovom srcu osnažuju opasnog protivnika. Kao odgovor, oni pokušavaju izgraditi novi poredak koji isključuje Kinu tako što demokratiju postavlja kao uvjet za punopravno članstvo. Kada je američki predsjednik Joe Biden održao svoju prvu press konferenciju, u martu 2021., i opisao američko-kinesko rivalstvo kao dio šireg natjecanja između demokratije i autokratije, to nije bio retorički osvrt. Povlačio je borbenu liniju temeljenu na široko podijeljenom uvjerenju da autoritarni kapitalizam predstavlja smrtnu prijetnju demokratskom svijetu, onu koju liberalni poredak ne može obuzdati. Umjesto da reformiraju postojeća pravila, bogate demokratije počinju nametati nova udružujući se, usvajajući progresivne standarde i prakse i prijeteći isključivanjem zemalja koje ih ne slijede. Demokratije ne balansiraju samo s Kinom – povećavaju svoje izdatke za odbranu i stvaraju vojne saveze – one također preuređuju svijet oko nje.

U IZGRADNJI

Arhitektura novog poretka ostaje u toku. Ipak, dvije ključne karakteristike već su uočljive. Prvi je labavi ekonomski blok koji je usidren od strane G-7, skupine demokratskih saveznika koja kontrolira više od polovice svjetskog bogatstva. Ove vodeće sile, zajedno s rotirajućim sastavom istomišljenika, sarađuju kako bi spriječile Kinu da monopolizira globalnu ekonomiju. Historija je pokazala da koja god sila dominira nad strateškim dobrima i uslugama nekog doba, dominira tim vremenom. U devetnaestom stoljeću Ujedinjeno Kraljevstvo je uspjelo izgraditi carstvo u kojem sunce nikada nije djelomično zašlo jer je svladalo željezo, paru i telegraf brže od svojih konkurenata. U dvadesetom stoljeću Sjedinjene Države su napredovale ispred drugih zemalja koristeći čelik, hemikalije, elektroniku, zrakoplovstvo i informacijske tehnologije. Sada se Kina nada da će dominirati modernim strateškim sektorima – uključujući umjetnu inteligenciju, biotehnologiju, poluvodiče i telekomunikacije – i potisnuti druge ekonomije u podređeni status. Na sastanku u Pekingu 2017., kineski premijer Li Keqiang rekao je HR McMasteru, tadašnjem savjetniku za nacionalnu sigurnost SAD-a, kako zamišlja da će se Sjedinjene Države i druge zemlje uklopiti u globalnu ekonomiju u budućnosti: njihova uloga, prisjetio se McMaster kako je Li rekao, „bi samo osigurala Kini sirovine, poljoprivredne proizvode i energiju za poticanje njezine proizvodnje vrhunskih svjetskih industrijskih i potrošačkih proizvoda.”

Kako ne bi postale kotačić u kineskom ekonomskom carstvu, vodeće demokratije počele su formirati ekskluzivne trgovinske i investicijske mreže osmišljene kako bi ubrzale njihov napredak u kritičnim sektorima i usporile kineski. Neke od tih saradnji, kao što je američko-japansko partnerstvo za konkurentnost i otpornost, najavljeno 2021., stvaraju zajedničke projekte istraživanja i razvoja kako bi pomogli članovima da nadmaše kineske inovacije. Druge se sheme usredotočuju na otupljivanje kineske ekonomske poluge razvojem alternativa kineskim proizvodima i financiranju. Inicijativa G-7 Build Back Better World i EU-ov Global Gateway, na primjer, osigurat će financiranje infrastrukture siromašnim zemljama kao alternativu kineskoj inicijativi Pojas i put. Australija, Indija i Japan udružili su snage kako bi pokrenuli Inicijativu otpornosti lanca opskrbe, koja nudi poticaje njihovim kompanijama da premjeste svoje poslovanje iz Kine. A na zahtjev Sjedinjenih Država, zemlje koje čine više od 60 posto svjetskog tržišta mobilne opreme donijele su ili razmatraju ograničenja protiv Huaweija, glavnog kineskog 5G telekomunikacijskog pružatelja usluga.

U međuvremenu, demokratske koalicije ograničavaju Kini pristup naprednim tehnologijama. Nizozemska, Južna Koreja, Tajvan i Sjedinjene Države su se, na primjer, dogovarale kako bi odsjekle Kinu od naprednih poluvodiča i od strojeva koji ih proizvode. Nove institucije postavljaju temelje za cjeloviti multilateralni režim kontrole izvoza. Vijeće za trgovinu i tehnologiju SAD-a i EU stvara zajedničke transatlantske standarde za provjeru izvoza u Kinu i tamošnjeg ulaganja u umjetnu inteligenciju i druge vrhunske tehnologije. Inicijativa za kontrolu izvoza i ljudska prava, zajednički projekt Australije, Kanade, Danske, Francuske, Nizozemske, Norveške, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država koji je predstavljen krajem 2021., namjerava učiniti isto za tehnologije koje bi mogle podržavati digitalni autoritarizam, kao što su alati za prepoznavanje govora i lica. Sjedinjene Države i njihovi demokratski saveznici također pregovaraju o trgovinskim i investicijskim sporazumima kako bi diskriminirali Kinu, postavljajući standarde rada, okoliša i upravljanja koje Peking nikada neće ispuniti. U oktobru 2021., na primjer, Sjedinjene Američke Države i EU složili su se stvoriti novi aranžman koji će nametnuti carine proizvođačima aluminija i čelika koji se bave dampingom ili proizvodnjom s intenzivnim ugljikom, što je mjera koja neće pogoditi nijednu zemlju teže od Kine.

Druga karakteristika novonastalog poretka je dvostruka vojna barijera za obuzdavanje Kine. Unutarnji sloj se sastoji od suparnika koji graniče s istočnokineskim i južnokineskim morem. Mnogi od njih — uključujući Indoneziju, Japan, Filipine, Tajvan i Vijetnam — naoružavaju se mobilnim lanserima projektila i minama. Cilj je pretvoriti se u bodljikave dikobraze sposobne uskratiti Kini kontrolu nad morem i zrakom u blizini svojih obala. Te napore sada podupire vanjski sloj demokratskih sila — uglavnom Australija, Indija, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države. Ove demokratije pružaju pomoć, oružje i obavještajne podatke kineskim susjedima; zajedno treniraju kako bi mogli izvoditi raketne napade dugog dometa na kineske snage i blokirati kineski uvoz nafte; i organiziranje multinacionalnih vježbi slobode plovidbe u cijeloj regiji, posebno u blizini stijena, grebena i otoka koje drže Kinezi u spornim područjima.

Ta sigurnosna saradnja postaje sve jača i institucionaliziranija. Svjedočite ponovnom pojavljivanju Quadrilateralnog sigurnosnog dijaloga, ili Quad-a – koalicije koju čine Australija, Indija, Japan i Sjedinjene Države koja je uspavala nedugo nakon svog osnivanja 2007. Ili pogledajte stvaranje novih paktova, ponajprije AUKUS-a , savez koji povezuje Australiju, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države. Sveobuhvatni cilj svih ovih aktivnosti je održati teritorijalni status quo u istočnoj Aziji. No, eksplicitniji cilj je spasiti Tajvan, demokratiju na prvoj crti koja je najviše izložena riziku kineskog osvajanja. Japan i Sjedinjene Države razvili su zajednički plan borbe za odbranu otoka, a u novembru 2021. Peter Dutton, australski ministar odbrane, rekao je da je “nezamislivo” da se i njegova zemlja ne pridruži borbi. Evropski parlament, sa svoje strane, usvojio je sveobuhvatan plan za jačanje ekonomske otpornosti Tajvana i međunarodnog priznanja.

Gledano pojedinačno, ovi napori izgledaju nasumično i reaktivno. Međutim, zajedno, oni odaju pozitivnu viziju demokratskog poretka, onu koja se bitno razlikuje od kineskog merkantilističkog modela, a također i od starog međunarodnog poretka, s neoliberalnom ortodoksijom u svojoj srži. Uključujući standarde rada i ljudskih prava u ekonomske sporazume, nova vizija daje prednost ljudima ispred profita poduzeća i državne moći. Također podiže globalno okruženje od obične robe do zajedničkog i zajednički zaštićenog zajedničkog dobra. Povezujući demokratske vlade u ekskluzivnu mrežu, novi poredak pokušava natjerati zemlje da donesu niz vrijednosnih sudova i nameće stvarne kazne za neliberalno ponašanje. Želite izraditi čelik koji je se temelji na intenzivnoj proizvodnji ugljika uz rad robova? Pripremite se da vas najbogatije zemlje svijeta pogode carinama. Razmišljate o aneksiji međunarodnih voda? Očekujte posjet multinacionalne armade.

Ako Kina nastavi plašiti demokratije u kolektivno djelovanje, tada bi to moglo dovesti do najposljedičnih promjena globalnog upravljanja u generaciji ili više. Suzdržavanjem kineske pomorske ekspanzije, na primjer, pomorski sigurnosni sistem u istočnoj Aziji mogao bi postati moćan mehanizam za provedbu prava mora. Umetanjem carina na ugljik u trgovinske sporazume radi diskriminacije Kine, Sjedinjene Države i njihovi saveznici mogli bi prisiliti proizvođače da smanje svoje emisije, nehotice stvarajući osnovu za de facto međunarodni porez na ugljik. Uspjeh Quad-a u pružanju milijardu doza vakcina protiv COVID-19 jugoistočnoj Aziji, nastojanju da pridobije srca i umove od Pekinga, pružio je plan za borbu protiv budućih pandemija. Saveznički napori da se spriječi širenje digitalnog autoritarizma mogli bi potaknuti nove međunarodne propise o digitalnim tokovima i privatnosti podataka, a imperativ nadmetanja s Kinom mogao bi potaknuti neviđeni porast potrošnje na istraživanje i razvoj te infrastrukturu diljem svijeta.

Kako smo već naučili iz prošlosti, onaj red koji nastaje je red isključenja, koji se održava strahom i provodi prisilom. Međutim, za razliku od većine prošlih inicijativa, ova je usmjerena prema progresivnim ciljevima.

SUKOB SISTEMA

Historija izgradnje međunarodnog poretka je historija divljačkog natjecanja između sukobljenih sistema, a ne skladne saradnje. U najboljim vremenima, to je nadmetanje imalo oblik hladnog rata, gdje su se svaka strana borila za prednost i ispitivala jedna drugu svim mjerama bez vojne sile. U mnogim slučajevima, međutim, natjecanje je na kraju preraslo u streljački rat i završilo tako da je jedna strana slomila drugu. Pobjednički poredak je tada vladao sve dok ga nije uništio novi konkurent – ili dok se jednostavno nije srušio bez vanjske prijetnje koja bi ga držala na okupu.

Danas sve veći broj kreatora politike i stručnjaka poziva na novi skup snaga kako bi se riješili svjetski problemi i podijelila zemaljska kugla na sfere utjecaja. Ali ideja inkluzivnog poretka u kojem ne prevladava vizija ničije moći je fantazija koja može postojati samo u mašti idealista svjetske vlade i akademskih teoretičara. Trenutačno su u izradi samo dvije inicijative, onu koju predvode Kinezi i onu koju vode SAD—a nadmetanje između njih brzo postaje sukob između autokratije i demokratije, dok se obje zemlje definiraju jedna protiv druge i pokušavaju uliti ideološku svrhu u njihove odgovarajuće koalicije. Kina se pozicionira kao svjetski branitelj hijerarhije i tradicije protiv dekadentnog i neurednog Zapada; Sjedinjene Države sa zakašnjenjem sazivaju novi savez kako bi zaustavile kinesku moć i učinile svijet sigurnim za demokratiju.

Ovaj sukob sistema definirat će dvadeset i prvo stoljeće i podijeliti svijet. Kina će na novi demokratski poredak gledati kao na strategiju obuzdavanja koja je osmišljena da zadavi njenu ekonomiju i sruši njen režim. Kao odgovor, nastojat će se zaštititi uspostavljanjem veće vojne kontrole nad svojim vitalnim morskim putevima, stvaranjem ekskluzivnih ekonomskih zona za svoje kompanije i podupiranjem autokratskih saveznika dok sije haos u demokratijama. Porast kineske represije i agresije, zauzvrat, dodatno će potaknuti Sjedinjene Države i njihove saveznike da se klone Pekinga i izgrade demokratski poredak. Za mali uvid u to kako bi ovaj začarani krug mogao izgledati, razmislite što se dogodilo u martu 2021., kada su Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države i EU sankcionirale četvoricu kineskih dužnosnika zbog kršenja ljudskih prava u Xinjiangu. Sankcije su bile pljesak po zglobu, ali Peking ih je protumačio kao napad na svoj suverenitet i pokrenuo diplomatsku tiradu i niz ekonomskih sankcija. EU je uzvratio vatru zamrzavanjem predloženog Sveobuhvatnog sporazuma između EU-a i Kine o ulaganjima.

U nadolazećim godinama, trgovinski i tehnološki ratovi između Kine i Sjedinjenih Država koji su započeli tokom Trumpove administracije bjesnit će dok obje strane pokušavaju proširiti svoje sfere. Druge zemlje će sve teže štititi svoje interese održavajući veze s oba bloka. Umjesto toga, Kina i Sjedinjene Države potaknut će svoje partnere da izaberu stranu, prisiljavajući ih da preusmjere svoje opskrbne lance i na veliko usvoje ekosistem tehnologija i standarda jedne strane. Internet će se podijeliti na dva dijela. Kad ljudi putuju od jedne do druge lokacije — ako uopće mogu dobiti vizu — ući će u drugo digitalno područje. Njihovi telefoni neće raditi, kao ni njihove omiljene web stranice, njihovi računi e-pošte ili dragocjene aplikacije društvenih medija. Politički rat između dva sistemaće se intenzivirati, jer svaki pokušava potkopati domaću legitimnost i međunarodnu privlačnost svog konkurenta. Istočnoazijski morski putovi će se zakrčiti ratnim brodovima, a suparničke snage doživjet će česte bliske susrete.

Sukob će završiti tek kada jedna strana pobijedi ili iscrpi drugu. Za sada je pametan novac na strani SAD-a, koji ima daleko više bogatstva i vojne imovine od Kine i bolje izglede za budući rast. Do ranih 2030-ih, Xi, pretili pušač sa stresnim poslom, bit će u svojim 80-ima, ako još bude živ. Demografska kriza u Kini će se ubrzati, a predviđa se da će zemlja izgubiti otprilike 70 miliona radno sposobnih odraslih osoba i dobiti 130 miliona starijih građana od sada do tada. Stotine milijardi dolara kineskih zajmova u inozemstvu će dospjeti, a mnogi kineski strani partneri neće ih moći vratiti. Teško je shvatiti kako bi zemlja koja se suočava s tolikim izazovima mogla dugo održati svoj vlastiti međunarodni poredak, posebno unatoč odlučnom protivljenju najbogatijih zemalja svijeta.

Ipak, također je daleko od garantovanog da će se demokratski poredak predvođen SAD-om održati na okupu. Sjedinjene Države mogle bi pretrpjeti ustavnu krizu na predsjedničkim izborima 2024. i propasti u građanske sukobe. Čak i ako se to ne dogodi, Sjedinjene Države i njihovi saveznici mogli bi biti poraženi vlastitim podjelama. Demokratski svijet trpi najveću krizu povjerenja i jedinstva od 1930-ih. Nacionalizam, populizam i protivljenje rastu globalizma, što otežava kolektivno djelovanje. Istočnoazijske demokratije imaju stalne međusobne teritorijalne sporove. Mnogi Evropljani Kinu gledaju kao više na ekonomsku priliku nego kao stratešku prijetnju i ozbiljno sumnjaju u pouzdanost Sjedinjenih Država kao saveznika, budući da su pretrpjele četiri godine carina i prezira predsjednika Donalda Trumpa, koji bi se uskoro mogao vratiti na vlast. Evropljani također imaju drugačije stavove od Amerikanaca o sigurnosti podataka i privatnosti, a evropske vlade strahuju od američke tehnološke dominacije gotovo jednako kao i kineske digitalne hegemonije. Indija možda neće biti spremna napustiti svoju tradicionalnu politiku nesvrstanosti i podržati demokratski poredak, pogotovo kada postaje sve represivnija kod kuće, a poredak izgrađen oko demokratije borit će se za stvaranje produktivnog partnerstva s autokratijama koje bi bile važni partneri u svakom savezu protiv Kine, kao što su Singapur i Vijetnam. Strah od Kine je moćna sila, ali možda nije dovoljno moćna da zataška mnoge pukotine koje postoje unutar nove antikineske koalicije.

Ako ta koalicija ne uspije učvrstiti svoj međunarodni poredak, tada će svijet stalno kliziti natrag u anarhiju, borbu između odmetnutih sila i regionalnih blokova u kojima jaki čine što mogu, a slabi trpe ono što moraju. Neki naučnici pretpostavljaju – ili se nadaju – da će se neuređeni svijet srediti sam od sebe, da će velike sile stvoriti stabilne sfere utjecaja i izbjeći sukobe ili da će širenje međunarodne trgovine i prosvijećenih ideja prirodno održati globalni mir i prosperitet. Ali mir i blagostanje su neprirodni. Kada se ostvare, rezultat su trajne saradnje velikih sila – to jest međunarodnog poretka.

UDUPLAVANJE DEMOKRATIJE

Historija pokazuje da ere fluidne multipolarnosti obično završavaju katastrofom, bez obzira na svijetle ideje ili napredne tehnologije koje su kružile u to vrijeme. Kasno osamnaesto stoljeće svjedočilo je vrhuncu prosvjetiteljstva u Evropi, prije nego što je kontinent pao u pakao Napoleonovih ratova. Početkom dvadesetog stoljeća, najoštriji umovi svijeta predviđali su kraj sukoba velikih sila jer su željeznice, telegrafski kablovi i parobrodi povezivali zemlje bliže. Ubrzo je uslijedio dotadašnji najgori rat u historiji. Tužna i paradoksalna stvarnost je da su međunarodni poreci od vitalnog značaja za sprečavanje haosa, no oni se obično pojavljuju samo tokom razdoblja rivalstva velikih sila. Natjecanje s Kinom bit će rizično za Sjedinjene Države i njihove saveznike, ali to bi mogao biti jedini način da se izbjegnu još veće opasnosti.

Kako bi izgradile bolju budućnost, Sjedinjene Države i njihovi saveznici morat će zauzeti prosvijećeniji pogled na svoje interese nego što su to činili čak i tokom Hladnog rata. Tada su se njihovi ekonomski interesi lijepo slagali s njihovim geopolitičkim interesima. Obična pohlepa, ako ništa drugo, mogla bi natjerati kapitalističke države da se udruže kako bi zaštitile privatno vlasništvo od komunističkog napada. Sada, međutim, izbor nije tako jednostavan, jer će suprotstavljanje Kini dovesti do značajnih ekonomskih troškova, posebno kratkoročno. Ti bi troškovi mogli biti blijedi u usporedbi s dugoročnim troškovima poslovanja kao i obično s Pekingom – procjenjuje se da kineska špijunaža samo Sjedinjenim Državama oduzima negdje između 200 i 600 milijardi dolara godišnje – da ne govorimo o moralnim dilemama i geopolitičkim rizicima saradnje s brutalnim totalitarnim režimom s revanšističkim ambicijama. Ipak, sposobnost da se napravi takva prosvijećena kalkulacija u korist suprotstavljanja Kini može biti izvan mogućnosti bilo koje nacije, posebno onih tako polariziranih poput Sjedinjenih Država i mnogih njihovih demokratskih saveznika.

Ako i postoji nada, ona leži u obnovljenoj predanosti demokratskim vrijednostima. Sjedinjene Države i njihovi saveznici dijele zajedničku težnju za međunarodnim poretkom utemeljenim na demokratskim načelima i sadržanim u međunarodnim sporazumima i zakonima. Jezgra takvog poretka kuje se u loncu nadmetanja s Kinom i mogla bi izgraditi najprosvijećeniji poredak koji je svijet ikada vidio – istinski slobodni svijet. Ali da bi tamo stigli, Sjedinjene Države i njihovi saveznici morat će prihvatiti natjecanje s Kinom i zajedno marširati naprijed kroz još jednu dugu borbu u sumrak.

raport.ba