Portal 072info

Autor filma “Srebrenica”: Svaki detalj svjedoči da u ovoj zemlji ništa nije sveto (VIDEO)

Koliko je donacija stiglo u Srebrenicu i gdje su završile, koliko su koristi imali povratnici, a koliko lokalni političari i tajkuni, tema je filma o kome govori autor Avdo Avdić.

TV Žurnal je film “Srebrenica” nakon prikazivanja u kinima objavio na portalu, a autor filma Avdo Avdić novinarima je nakon projekcije u Sarajevu kazao da je u dokumentarnom filmu od 47 minuta dokazao zloupotrebe donacija za Srebrenicu.

 Iz filma Srebrenica - Avdo Avdiće, autor filma Iz filma “Srebrenica”

– Ovo što smo objavili dokazuje kriminal od najmanje 15 miliona maraka, rekao je Avdić i napomenuo da je tokom istraživanja za film došao do podatka od najmanje pola milijarde maraka koje su donirane u Srebrenicu: “Ja sam pokušao na ovaj način da pokažem da u ovoj državi ništa nije sveto pa ni genocid.”

Utočište prognanika s FTV-a

U filmu su sugovornici bivši načelnici Srebrenice Ćamil Duraković i Abdurahman Malkić, predsjednica Pokreta Majke enklava Srebrenica i Žepa Munira Subašić, bivši političar i građevinski nadzornik Hasan Bećirović, političar Hakija Meholjić, bivši guverner Tuzlansko-podrinjskog kantona Izet Hadžić, povratnici u Srebrenicu…

Otkud nekadašnji urednik FTV-a na portalu Žurnala?

– Žurnal je jedan od, nažalost, dva-tri medija u BiH, u kojem možete objaviti sve o svima. Ovdje nema marketinga, nema generalnih direktora koji se žele baviti i novinarstvom, nema besmislenih izvršnih direktora za program, nema mandata i upravnih odbora, nema taktike zbog toga što je neko iz rukovodstva aplicirao za poljoprivredni poticaj. Već godinu Žurnal je utočište prognanika sa FTV-a. Kada sam prije 15 mjeseci smijenjen sa pozicije urednika Informativnog programa, zbog “nepoštivanja menadžmenta” koji nije želio produžiti angažman kolegi Amarildu Gutiću, tadašnjem uredniku političkog magazina “Mreža”, imao sam priliku da biram – da za pristojnu plaću budem urednik ničega na FTV-u ili da za istu plaću pišem tekstove i radim filmove koje bi, u početku, čitao ili gledao četvorocifren broj ljudi. Izabrao sam da radim. I Žurnal mi je dopustio da radim.

Kao što je dopustio i drugim kolegama sa FTV-a koji su nakon mene protjerani sa tog jav(d)nog servisa. Danas sa mnom u redakciji sjede kolege sa FTV-a Amarildo Gutić i Davor Obrdalj. Tu je na privremenom radu bio i Nedim Hasić. Tu je svoju slobodu i egzistenciju privremeno tražila i kolegica Adisa Ibrahimović (N1). Svi su protjerani sa FTV-a. I, nažalost, nisu jedini.

U IPP-u više nema ni Rasima Borčaka, nema Lejle Nezirović (Al-Jazeera), Sinana Šarića (Al-Jazeera) i drugih. Ni Duška Jurišić se više ne pita ništa. Nije baš realno da su svi oni loši novinari i loši ljudi. A ja mislim da su svi i dobri novinari i dobri ljudi. Koji nemaju mjesta na javnom servisu samo zato što imaju stav. Jer u Sivom domu više nema stava. Iako se sve više provodi stavovska uređivačka politika.

 Mujo Hrustanović nema novca za školovanje sina - Avdo Avdiće, autor filma Mujo Hrustanović nema novca za školovanje sina

Zašto film o zloupotrebama donacija u Srebrenici?

– Moj prvi ozbiljni novinarski zadatak bila je dženaza u Srebrenici. Prije 12 godina. Od tada sam puno svoga vremena posvetio istraživanju ratnih zločina. Zajedno sa starijim kolegama Mešom Parganom, Markom Divkovićem i Salihom Brkićem sam tragao za osobama koje su učestvovale u likvidacijama. Našao sam tako Franca Kosa, dok je još živio u Bijeljini pod lažnim imenom Brano Manojlović. Nakon priče u “60 minuta”, Kos i njegovi vojnici iz Desetog diverzantskog odreda su uhapšeni i osuđeni za genocid. I to smatram svojim najvećim uspjehom u karijeri. Nakon moje priče – uhapšen je i osuđen čovjek koji je u jednom danu strijeljao više od hiljadu Srebreničana. E, zato mislim da imam pravo, odnosno da sam dužan da pokažem i drugu stranu srebreničke priče. Skoro deceniju sam obilazio povratnike. Išao sam u sela u koja srebrenički zvaničnici nisu nikada otišli. Pravio sam priče koje su nekima pomogle, a nekima odmogle. Ali sam pravio istinite priče. A istina je surova. Srebrenica je mjesto genocida nad Bošnjacima. I Srebrenica je mjesto gdje je fizički jača žrtva genocida opljačkala žrtvu genocida slabiju od sebe.

Kako je praviti film o Srebrenici danas?

– Kad živite i radite u Federaciji, kad se izjašnjavate kao Bošnjak, od vas nekako očekuju da o Srebrenici možete pričati samo u kontekstu počinjenog genocida. Sve drugo je tabu-tema. Nijedan medij, osim Oslobođenja, nije posvetio pažnju ovom filmu u kojem se bavimo zloupotrebama donacija za srebreničke žrtve. Zašto? Da li to samo par ljudi u ovoj zemlji smije staviti Nasera Orića i Muniru Subašić u realan kontekst? Očito je tako. I vidjeli ste – sagovornici u filmu se boje izgovoriti njihova imena. Nekako smo navikli na manipulacije, ali smo valjda vjerovali da se to ne odnosi na Srebrenicu. “Bošnjaci su jedini narod na svijetu koji će prokockati presudu za genocid”, rekao je prije godinu-dvije Hasan Nuhanović, žrtva genocida, i jedan od rijetkih istinskih boraca za Srebrenicu. Nakon što sam počeo prikupljati dokumentaciju za film, shvatio sam da je u pravu. Za pola milijarde maraka bošnjački političari, bošnjački heroji i bošnjačka udruženja uspjeli su u Srebrenicu vratiti više mrtvih nego živih Bošnjaka. Za Potočare su krivi oni čelnici Republike Srpske što im danas sude u Haagu i oni čelnici Srbije koje su smrt ili Haag oslobodili odgovornosti. A za Šubin, Luku, Sućesku i ostala prazna sela krivci su oni koji danas sjede u zgradi Predsjedništva BiH i institucijama smještenim na području općine Centar. Njima Srebrenica i srebreničke žrtve trebaju samo u dnevnopolitičke svrhe. Evo, apsurda. U danu kada je biran predsjednik Suda BiH, SDA se zajedno sa srebreničkim udruženjima oglasila i tražila da se na čelo te pravosudne institucije postavi Bošnjak, jer, po njihovom mišljenju, drugačija odluka vrijeđa žrtve genocida. Tri sata kasnije, zastupnici SDA u državnom Parlamentu odbijaju amandman na budžet kojim bi se povećala novčana sredstva namijenjena Memorijalnom centru u Potočarima. I šta je ovdje svetije? Predsjednik suda ili žrtve genocida? Nažalost, svi znamo odgovor.

Koji su to najvažniji detalji iz filma?

– Teško je izabrati najvažniji detalj. Jer svi su podjednako važni. I ona djevojčica bez identiteta u selu Šubin, čiji su se roditelji vratili, jer im je u siromaštvu bolje nego u kolektivnom smještaju, i Mujo Hrustanović, koji 20 godina nakon rata, u kolektivnom smještaju, golim rukama traži komade uglja na banovićkoj separaciji kako bi prehranio sebe, suprugu i sina odlikaša, i onaj povratnik što u golfu starijem od sebe vozi sina prvačića u 25 kilometara udaljenu školu, jer ona donirana u njihovom selu nikad nije otvorena, i oni povratnici u Luci što nemaju vode iako su Katar i Japan donirali novac, i igrači Gubera koji se ne mogu presvući u svlačionici u koju je navodno uloženo 150 hiljada maraka, i onaj dječak u Sućesci što ne može da dohvati loptu koja je završila u blatu na igralištu u koje su utrošene desetine hiljada maraka, i onaj brod usidren na jezeru Perućac, koji je budžetskim novcem kupljen rođaku bivšeg gradonačelnika Abdurahmana Malkića, i one fasade od milion maraka koje su pale, i nepostojeći memorijalni centar Srebrenica u Kladnju koji za 250 hiljada maraka nikad nije izgradio Naser Orić, i onih 300 hiljada maraka od BH Telecoma što Munira Subašić ne zna gdje je potrošila, i pakistanska donacija od 10 miliona maraka koja je preko noći postala donacija od 7 i po miliona, i patentirani cvijet Srebrenice na koji prava polaže i koji prodaje rođena sestra bivšeg reisa Mustafe Cerića, i onaj nepostojeći most za Marš mira koji je svečano otvorio ministar Edin Ramić, i svi oni povratnici koji žive od stočarstva, i Ćamil Duraković, čija lovačka oprema vrijedi više nego ijedna kuća u selima oko Srebrenice, a koji tvrdi da su povratnici u Luci razmaženi, jer žele vodu u kući… Svaki detalj je priča za sebe. I svaki detalj svjedoči da u ovoj zemlji nije sveto ništa.

: Ni drugarice, ni računara, ni igračke - Avdo Avdiće, autor filma Ni drugarice, ni računara, ni igračke

Dobro, ali šta je na autora filma ostavilo najjači dojam?

– Ko god pogleda film – na dvije stvari neće ostati ravnodušan. Na pogled trogodišnje djevojčice iz Šubina koja nema ni drugarice, ni računara, ni igračke, i na uzdah Muje Hrustanovića dok pokušava reći da nema novca za školovanje sina.

Ali zar je moguće ukrasti most?

– U Srebrenici je ukradena budućnost na osnovu zloupotrebe prošlosti. Ukrala ju je sarajevska politika koja srebreničku prošlost koristi kada joj zatreba. A budućnost Srebrenice su ukrali oni koji su raspolagali stotinama miliona doniranog novca. Most u Glodima je očit primjer. Preko tog mosta 1995. u maršu smrti prešla je većina Srebreničana. Taj most bio je simbol genocida. Danas ga nema. Ima ga samo u priči ministra Ramića, koji je na osnovu tog mosta odobrio novac za izgradnju drugog mosta preko kojeg se samo može u restoran ministrovog prijatelja.

Čega nema u filmu?

– U filmu nema onih stvari za koje nismo uspjeli prikupiti sve dokaze. Ali mnogo dokaza smo prikupili. I na osnovu njih mnogo toga je jasno. Recimo, projekat kurbani. Islamska zajednica BiH imala je krajnje časnu namjeru kada je donijela odluku da od povratnika koji se bave stočarstvom kupuje stoku. No, neki izvan institucija Islamske zajednice su vidjeli priliku za biznis. Konstantno vrše pritiske na povratnike i ljude koji su pravili spiskove osoba od kojih će kurbani biti kupljeni.

Žele da prodaju svoje kurbane uvezene iz Srbije, a koje kolju po klaonicama u okolini Sarajeva. Slučajno ili ne – Naser Orić ima klaonice u okolini Sarajeva i bavi se prodajom kurbana.

Hoće li biti onda nastavka filma?

– Čim prikupimo dovoljno dokaza, idemo u realizaciju filma “Srebrenica 2”. Najmanje pola milijarde maraka je donirano. Mi smo u ovom filmu objavili dokaze o zloupotrebi 16 miliona. Siguran sam da je ta cifra mnogo veća. I zato je drugi dio neminovan.

Gdje je istraživačko novinarstvo danas?

– U BiH se nagrade za istraživačko novinarstvo dobiju kada objavite da je Salmir Kaplan preticao na punoj liniji ili uzimao po 200 KM iz budžeta. Nemam ništa protiv da se novinari bave i tim, jer je i to prekršaj, ali mnogo ozbiljnije priče, u kojima se objave konkretni dokazi o milionskim pljačkama budžetskog novca, ostanu po strani.

 Iz filma Srebrenica - Avdo Avdiće, autor filma Iz filma Srebrenica

Novinarska solidarnost

Nije istraživačko novinarstvo objaviti kompilaciju javno dostupnih tendera i ugovora, te skupiti dijelove tuđih tekstova i napisati svoj – jedan. Istraživačko je novinarstvo doći do onoga čega nema ni u službenim listovima ni u sudnicama. Novinarstvo je objavljivanje onoga što niko drugi ne smije. Sve drugo je PR. A kod nas se novinarstvo svelo na izvještaje i STAND-UP-ove, ko će bolje izgledati, a ne šta će se reći. Neke televizije izvještavaju o tome gdje su njihovi novinari, a ne šta je događaj. A istraživačko novinarstvo se svelo na prikupljanje objavljenih stvari. Naravno, nisu svi isti. U svim medijima ima izuzetaka. Koji žele mijenjati stvari. Samo, oni su u manjini.

Avdić: Novinarstvo je hrabrost - Avdo Avdić, autor filma Avdić: Novinarstvo je hrabrost

Ima li nade za medije u BiH?

– Fali nam kolegijalnosti i saradnje. Ali za to nisu krivi samo novinari već oni koji upravljaju medijima. Moramo se mijenjati. Evo, počet ću od sebe. Možda sam i ja griješio kada nisam nastavio priče koje su otvorile druge kolege. A da sam to uradio, kao i svi drugi koji su, na neki način, ignorisali priču, sigurno bi ona imala nekog efekta. Ovako je mnogo dobrih priča koje su objavile i kolege, ali i ja, propalo zbog te unutarmedijske zavisti. U susjednoj Hrvatskoj mediji su srušili Karamarka. U BiH mediji nikad nisu bili jedinstveni. Što najviše odgovara politici.

Podijelite članak

Počitajte još

Bijeg braće iz Srebrenice: “Reci mami da nisam patio”

D.H

Sedam bivših zeničkih boraca krenuli pješke u Srebrenicu

Redakcija