Svaki treći stanovnik na planeti pati zbog usamljenosti: Samoća nije opasna samo za srce i dušu, već i za mozak

Osim što umanjujete kvalitet života, u dužem vremenskom periodu usamljenost može da postane dobra podloga za brojne psihosomatske tegobe, zloupotrebu alkohola, droge, tableta, a može da bude uvod u depresiju.

Vesele, optimistične ljude usamljenost pretvara u cinike, kritizere svega i svačega, vječite nezadovoljnike koje okolina sve više izbjegava čime se glavni problem povećava.

Ljudi imaju brojne psihološke potrebe, kao na primjer, za ljubavlju, sigurnošću, pripadnosću, priznanjem, koje mogu da zadovolje samo s drugim ljudima. Međutim, veliko istraživanje austrijske agencije „Parshim“ pokazalo je da svaki treći stanovnik planete pati od usamnljenosti i da ovo stanje može da se proglasi najrasprostranjenijom tegobom u 21.vijeku, piše Aura.

Ljekari upozoravaju da usamljenost nije „opasna“ za dušu, već i za mozak, jer usamljeni imaju, po rezultatima istraživanja Američke aocijacije psihijatara, veće šanse da obole Alchajmerove bolesti!

I neke studije u BiH pokazuju da raste broj usamljenih. Statistika pokazuje da je u prošloj godini bezmalo svaka treća osoba u u našoj zemlji neudata/neoženjena i da najčešće živi sa roditeljima iako ima više od 25 godina. To, također, može da bude dobar uvod za razgovor o usamljenosti u našoj sredini. Konačno, ako se na vrijeme ne prepozna i ne prevaziđe, usamljenost postaje uvod u razne bolesti, čak i u depresiju.

Psioholozi usamljenost definiraju kao stanje kada neko osjeća da nema dovoljno bliskosti sa drugim ljudima. To je neprijatan osjećaj emocionalne praznine koji osobu čini nezadovoljnom, uznemirenom, tužnom. Takvo stanje ima uticaj na cjelokupno funkcioniranje i u dužem periodu može ozbiljno da umanji kvalitet života. Treba je razlikovati od dosade koja samo jednim dijelom može da podsjeća na usamljenost.

Postoje brojna „ lica“ usamljenosti i, nažalost, sva su neprijatna. Osnovna karakteristika je da usamljena osoba osjeća opće nezadovoljstvo i uspjesi iz drugih oblasti života pružaju joj malo ili nimalo zadovoljstva. Uvijek je prisutan osjećaj da nešto nedostaje, čak i kada je osoba okružena mnogim ljudima.
Treba je razlikovati od samoće kada osoba nije okružena drugim ljudima, ali to ne mora da je čini nezadovoljnom. Nekom odgovara da se na kraći ili duži period osami i posveti sopstvenim mislima i osjećajima, ali se zbog toga ne osjećaju usamljenima.

Usamljenost se ne pojavljuje samo u nekom uzrastu ili samo u nekim okolnostima. Nije polno probirljiva, „napada“ i muškarce i žene. Može da se pojavi i u dječijem uzrastu, među mladima, ali među odraslima, starijim, uspješnima, lijepima… Ne mora da traje cijelog života. Može da se pojavi u nekom periodu i uspješno prevaziđe, ali može da traje i duže, posebno ako je osoba pasivna i očekuje da se usamljenost sama od sebe riješi.

Usamljenost može da se javi u sredini gdje je realno malo ljudi. Ali, osoba je svjesna da su takve okolnosti i to je manje uznemirava, jer nema sopstvene krivice. Zbog toga, lakše pokreće različite aktivnosti. Mnogo veći problem je usamljenost ljudi koji žive u velikim gradovima, zaposleni su, situirani i imaju bogatu socijalnu komunikaciju.

Veliki broj površnih kontakata sa nepoznatima ili malo poznatim ljudima, bez razmjene misli i osjećanja, ne ispunjava i ne umanjuje usamljenost. Čak se može i povećati sa povećanjem broja ljudi u okruženju, što je fenomen „sam u gomili“. Jer, usamljenost ne može da se „pobijedi“ kvantitetom, već kvalitetom.

Osim što umanjuje kvalitet života, u dužem vremenskom periodu usamljenost može da postane dobra podloga za brojne psihosomatske tegobe, zloupotrebu alkohola, droge, tableta, a može da bude uvod u depresiju. Ona vremenom mijenja ljude. Vesele, optimistične usamljenost pretvara u cinike, kritizere svega i svačega, vječite nezadovoljnike koje okolina sve više izbjegava čime se glavni problem povećava. Tome su najviše podložni oni koji nemaju dobar uvid u sopstvene misli i osjećanja, kao i oni koji različitim mehanizmima nastoje da marginaliziraju problem koji imaju sa usamljenošću.

Usamljenost je neprijatno stanje koje ometa osobu u svakodnevnom životu. Međutim, često se dešava da osoba ne sagledava pravu prirodu problema, negira da je usamljena ili se „brani“ različitim odbrambenim mehanizmima. Nerijetko je pasivna i ništa ne čini da riješi problem ili nesvjesno stvara lažnu sliku o sebi prikazujući se kao neko ko je prepun obaveza, nepristupačan, nema vremena za druge ljude i zbog toga okolina ne prepoznaje da je riječ o odbrambenom mehanizmu. Osoba koja potencira svoju nezavisnost, odsustvo potrebe da sa nekim živi, ako zaista tako ne misli, zavarava i sebe i druge. Dakle, prvi korak u borbi sa usamljenošću jeste (kao i kod mnogih drugih problema) da osoba sebi prizna da je usamljena.

Usamljenima ponekad može da pomogne neko iz okruženja ko je dovoljno vješt da prepozna problem i pronađe način za rješenje. Posebno je teško na takav način pomoći onima koji su uspješni u poslovnom svijetu, imaju izgrađene socijalne odnose sa okruženjem uglavnom kroz posao, ali vješto kriju usamljenost, od sebe i od drugih, i imaju malo slobodnog vremena. Njima bi dobrodošla i stručna pomoć.

Inače, umijeće održavanja međusobnih odnosa velikim dijelom počiva na nekoliko osnovnih vještina koje se temelje na sposobnostima emocionalne i socijalne inteligencije.

One se odnose na:

samosvijest (prepoznavanje sebe samog, prihvatanje sebe samog…)
vještinu samopredstavljanja
upravljanje emocijama, empatiji, pokazivanju brige za druge
uspješnu komunikaciju socijalne spoznaje spoljne realnosti.

Kako je riječ o vještinama, ljudi mogu da ih nauče, da unaprijede stepen razvijenosti tih vještina i ostvare veće zadovoljstvo.