Svako je u životu bar jednom osjećao bezvoljnost i otuđenost: Šta je apatija i kako je prepoznati

Apatija je nedostatak interesiranja za životne aktivnosti ili interakciju s drugima. Značenje riječi apatija je ravnodušnost (stanje ravnodušnog raspoloženja). Definira se kao gubitak interesiranja u odnosu na socijalne ili emotivne situacije. Stanje apatije može utjecati na sposobnost da se zadrži posao, održi veza i uživa u životu.

Nedostatak motivacije

Svako je u životu barem jednom zapeo u stanju apatije, ali su to kratkotrajne i normalne epizode. Problem nastupa kada apatija preraste u hronično stanje i ne preduzmu se koraci ka izlječenju.

Svi oni koji pate od apatije su izgubili temeljnu nadu da su sreća i ispunjenje za njih uopće mogući. Prestali su vjerovati u vrijednost ciljeva koje su prethodno postavili te su izgubili vjeru u vlastite sposobnosti da ostvare te ciljeve.

Potražite pomoć

Osjećaj apatije se može pojaviti kod svih ljudi, no postoje određene bolesti koje bi mogle biti faktori nastanka. To su Alzheimerova bolest, depresija, anksioznost, demencija, Parkinsonova bolest, shizofrenija i srčani te moždani udari.

Ako apatija traje već sedmicama ili mjesecima, vrijeme je da potražite stručnu pomoć. Pomoću stručnih psihijatrijskih i psiholoških metoda, psihijatar može dijagnosticirati apatiju i odrediti uzrok. Najčešće je pojava apatije vezana uz neki drugi primarni poremećaj, ali može biti izazvana određenim događajem, odnosno traumom.

Liječenje se prvenstveno fokusira na rješavanje uzroka ako se radi o drugoj bolesti kojoj je apatija nuspojava. Osim toga, preporučuje se promjena životnih navika i ponašanja. U liječenju se mogu koristiti antidepresivi, antipsihotici i stimulansi te psihoterapija.

Ovo su simptomi

Osobe koje pate od apatije često imaju osjećaj izgubljenosti i otuđenosti, manjak interesa za aktivnosti koje su im dotad izazivale uzbuđenje i entuzijazam, nedostatak motivacije za obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Javlja se i osjećaj ravnodušnosti, besmisla, bezvoljnosti, uzaludno trošenje vremena na gledanje televizije, igranje videoigara ili besmisleno surfanje internetom, nedostatak bilo kakve fizičke aktivnosti, nemogućnost postavljanja ciljeva i održavanja koncentracije i fokusa na postojeće ciljeve kao i izbjegavanje socijalnih kontakata.