Sve dok traju svađe oko toga čiji je Tesla, na euro bi slobodno mogla i slavna izreka ličkog genija: “Vaša mržnja pretvorena u struju mogla bi obasjavati gradove”

Čiji je Tesla? – pitanje je koje na Balkanu lebdi nad vodama puno češće od duha napretka, piše Davor Krile za Slobodnu Dalmaciju.

Stavljanje ličkog genija na Prokurstovu postelju ovdašnjih nacionalizama, na kojoj mu onda sladostrasno i ritualno režu dijelove što se na obje strane ne uklapaju u etničke kalupe, nije omanulo ni prigodom „eurizacije Tesle“, nedavno orkestrirane od strane Hrvatske narodne banke.

Vješt manipulator u ovoj ustanovi je pitanje žele li Hrvati uopće euro lukavo prekrio sipinim crnilom, znajući unaprijed da će buka etnosa naširoko zamagliti bit same operacije: želimo li Nikolu Teslu na budućim kovanicama? Glasanje putem internetske ankete iznjedrilo je pozitivan odgovor, te – krajnje predvidivo – brzopotezno diglo živac prekodrinskim hegemonističkim politikama što se uporno dizajniraju kao zaštitnice svekolikog srpstva. I trajne vlasnice svih licenci „srpskog sveta“, bez obzira na današnje državne granice.

Jednako se ponosim moga srbskog roda i moje hrvatske domovine

Narodna banka Srbije najavila je oštar prigovor Europskoj komisiji zbog hrvatske „krađe“ Tesle, dječaka iz ličkog Smiljana. Javili su se i hrvatski politički odvjetnici, iznova mjereći sobom, jedinom pravom mjerom, vrijeme koje je Tesla za života proveo u Beogradu. Aleksandar Vučić, kipteći od ljubomore, sazvao je press-konferenciju i izjavio da su Hrvati, ako su već to htjeli, mogli staviti Teslu na najvažnije novčanice, a ne na “sitniš”.

„Tesla je bio Amerikanac srpskog porijekla, rođen kao Srbin, od oca Srbina i majke Srpkinje, čija je porodica ubijana i stradala upravo zato što je pripadala srpskom rodu”, elaborirao je Vučić Teslin besprijekoran raspored krvnih zrnaca, njemu očito puno važniji od kozmičkog kapaciteta njegova uma. Ustvrdio je Vučić čak i da ne postoje dokazi o Teslinoj izjavi da se ponosi svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom, te zaključio da je to prije nekoliko desetljeća izmišljeno „zbog bratstva i jedinstva”. Na njegovu žalost, originalni dokazi o ovoj Teslinoj izjavi itekako postoje i nemaju nikakve dodirne točke ni s komunizmom ni s bratstvom i jedinstvom: riječ je o slavnom Teslinom brzojavu poslanom 1936. godine vođi tadašnje opozicije u Kraljevini Jugoslaviji i šefu HSS-a Vladku Mačeku:

“Hvala na mnogo cienjenoj čestitki i počasti. Jednako se ponosim moga srbskog roda i moje hrvatske domovine. Živili svi Jugoslaveni! Nikola Tesla.”

Nije tajna da Tesla nikad nije želio sudjelovati u međunacionalnim svađama u starom kraju, niti je nacijama i crkvama koje se sad kolju o njegove kosti ikad u svojemu životu išta dugovao. Kao kreativni genij se samorealizirao bez i najmanje pomoći ili doprinosa Hrvata i Srba, na logističkoj bazi visokorazvijenog američkog industrijskog društva. Čak mu je i pogrebni obred vodio jedan protestantski biskup, William T. Manning. Pravoslavni episkop Dionisije odbio je tad u New Yorku pokopati Nikolu Teslu zbog njegove želje da ga se kremira, smatrajući to bogohuljenjem. To mu je danas, naravno, posve oprošteno i ne predstavlja zapreku čak ni za proglašenje Nikole Tesle novim srpskim svecem.

S jednakim prijezirom kao na ovdašnje etničke mržnje gledao je Tesla i na kapitalistički copyright, dopuštajući – ne jednom – da bude krajnje naivno i svirepo pokraden. Ni Amerika se kao zemlja nije pretrgla za života mu odati dužno poštovanje, niti dostojno pratiti mnoge njegove genijalne zamisli, poput sistema bežičnih električnih polja na obalama Nijagare. Teško da od Tesle postoji amblematskiji lik za pojam „građanina svijeta“ koji je svoje zamisli nesebično udijelio cijelom čovječanstvu, no to je samo razlog više da ga se kao planetarnu ikonu na našim stranama posthumno navlači u prikladne „narodne nošnje“.

Čovjek kojeg su bogovi poslali

„Vaša mržnja pretvorena u električnu energiju mogla bi osvjetljavati gradove“ – poručio je skupini zemljaka što su ga uoči Drugog svjetskog rata htjeli iskoristiti za agitaciju svojih opskurnih političkih ciljeva.

Ako mu se Hrvatska doista iskreno želi pokloniti stavljajući mu lik na novčić, onda bi na njemu svakako trebala naći mjesta i za ovu Teslinu rečenicu. Nepokolebljivo je vjerovao da su znanost i znanstvena otkrića sile koje će dovesti do pojave univerzalne zemaljske ljubavi, a svaki nacionalni egoizam i bolesni patriotizam smatrao je sigurnim alatima za guranje svijeta u pretpovijesna divljaštva i sukobe.

Lički mladić tršave kose, koštunjava lica i asketskog svetačkog izgleda bio je, kako je to zapisao pjesnik Mile Stojić, čovjek kojega su bogovi poslali da obasja svijet, i on je to učinio: „Njegove žarulje dale su snažnu akceleraciju industrijskom društvu, ali do danas nisu uspjele osvijetliti naše nesretne duše, koje još uvijek cvile u pomrčini.“