Sve najbolje o mrtvima, a šta je sa živima: Psiholog objašnjava zašto kasnimo s lijepim riječima

Kada neko umre, društvene mreže i osmrtnice ispune se riječima poput “divan čovjek”, “predana kolegica”, “veliki prijatelj” ili “uvijek spreman pomoći”. Oni koji su otišli odjednom postaju savršeni ljudi bez mane. Istovremeno, za života mnogi od tih istih ljudi ostaju bez podrške kada im je najpotrebnija ili su izloženi kritikama, ogovaranju i ravnodušnosti.

Osjećaj krivnje

Zašto ljude počnemo cijeniti tek kada ih više nema? Upravo na to odgovara bh. psiholog Marko Romić. On smatra da je riječ o obrascu ponašanja koji mnogo više govori o nama nego o onima koji su preminuli.

– Za života često ne obraćamo dovoljno pažnje na ljude oko sebe, čak ni kada su bolesni, prolaze kroz težak životni period ili im je potrebna pomoć. Umjesto da reagujemo, često okrećemo glavu. Tek kada se dogodi tragedija ili osoba premine, počinjemo iskazivati saučešće i iznositi hvalospjeve – kaže Romić za “Avaz”.

Prema njegovim riječima, takve reakcije nerijetko nisu izraz onoga što smo osjećali prema preminuloj osobi, već način da se nosimo s vlastitim osjećajem krivnje.

Romić: Te žalopojke imaju više veze s našim propustima. Facebook

– Te žalopojke često imaju više veze s našim propustima nego s osobom koja je otišla. Tada se suočavamo s onim što nismo učinili kada smo mogli – nismo pomogli, nismo pružili podršku, nismo nazvali ili smo možda rekli nešto što nije trebalo. To izaziva grižnju savjesti koju pokušavamo ublažiti riječima nakon smrti – objašnjava Romić.

Najvažnija poruka

Dodaje da ljudi ponekad svjesno, a ponekad nesvjesno, povrijede druge ili propuste učiniti ono što je bilo ispravno. Upravo zato, ističe, najveća vrijednost nije u lijepim riječima koje izgovaramo nakon nečijeg odlaska, nego u pažnji, podršci i poštovanju koje pokazujemo dok su ljudi još uvijek među nama.

Možda je upravo to, kaže, najvažnija poruka – da zahvalnost, poštovanje i lijepe riječi ne bi smjele čekati osmrtnicu.

avaz