Svjetski putnik u invalidskim kolicima

Nakon što je posjetio razne države, Slaven Škrobot kreće u bicikliranje dugo gotovo tisuću kilometara po jadranskoj obali kako bi pomogao osobama koje se, kao ni on, ne mogu samostalno kretati. Dokazao je kako je za putovanje najvažnija odluka, a njegovo putovanje po svijetu započelo upravo jednom posjetom Sarajevu, javlja Anadolu Agency (AA).

Slaven Škrobot (35) dobio je na Hrvatskom festivalu putnika u Šibeniku nagradu Putnik godine 2020., u konkurenciji između pedeset ponajboljih hrvatskih putnika, pustolova i putopisaca.

S ironičnim smijehom kaže da su mu nagradu dali “iz sažaljenja”, ali priznaje da je zaista prešao ozbiljne udaljenosti i posjetio mjesta prema kojima se većina ljudi ne usudi niti pokrenuti iz sigurnosti vlastitog komfora. U godinu dana obišao je Australiju, Tanzaniju, Jordan i Šri Lanku, a bio je prva osoba s invaliditetom na svijetu koja se popela do budističkog kompleksa na znamenitoj stijeni Pidurangala u Šri Lanci. Poslije toga u kolicima je otputovao još u Egipat, bio je u Maroku i u Rusiji.

Prilikom skoka u more 2009. godine slomio je peti dio kralježak doskočivši glavom na prijatelja u vodi. Nakon nesreće počeo je tražiti izlaz iz dijagnoze tetraplegičara i iz zidova vlastite sobe.

Uronio je najprije u glazbu, soba mu je puna plakata bendova psihodeličnog i progresivnog rocka, a najdraži mu je ostao Pink Floyd, u fazi poslije Syda Barreta. U sobi u kojoj mu društvo radi gušter u terariju, okružen je suvenirima iz egzotičnih dijelova svijeta i s puno dobro očuvanih ploča, tako da uz glazbu provodi velik dio noći jer je, priznaje, noćna ptica.

Veći dio svojih putovanja proveo je Slaven s bivšom djevojkom, s prijateljima ili sestrom, a na jedno od putovanja išao je s ljudima koje je upoznao preko društvenih mreža.

“Prijatelji koji sam mnom idu na putovanja ne idu iz sažaljenja ili zato što su heroji, nego zato što su mi prijatelji”, kaže Slaven.

Slaven je svoja brojna putovanja zabilježio na blogu, a plan mu je disciplinirati se i jednom objaviti knjigu. Ima velik broj pratitelja na društvenim mrežama, dobro mu je posjećena i službena stranica. Poznaje hrvatsku putničku i putopisnu scenu koju ocjenjuje bogatom raznim likovima, a iako je mlađi od mnogih, voli sebe smatrati dijelom starije, “oldschool” ekipe, više nego Instagram putnicima. Smatra da je to zato što voli osjetiti autentičnost, a ne nabrzinu proputovati što veći teritorij kako bi stavio kvačicu da je negdje bio.

U Egiptu mu se vijak kolica zabio u nožni zglob, a kako ima smanjen osjet u donjem dijelu tijela, uspio mu je napraviti krvarenje koje je tek sestra primijetila. Ozljeđivao se dosta na putovanjima koja nisu samo užitak, nego intenzivniji način života, pao je s bicikla, porezao je listove od noge, ali ništa ga, kaže, neće spriječiti da nastavi.

Nedavno je bio na hrvatskom otoku Palagruži kojim se više oduševio od opere u Sydneyu i piramide u Gizi.

“Mislim da svi imaju vremena za putovanje, stvar je u prioritetima, a financije su ipak neka druga priča koja se može prevladati izborom jeftinog načina putovanja. Prijatelj Miha bio je šest mjeseci u Indiji, a skupa s avionskom kartom putovanje ga je koštalo 2.400 eura”, poručuje Slaven.

Slavenove avanture započele su nakon nesreće koja mu je odredila način života, putovanjem u Sarajevo za jednu Novu godinu, a zatim je uslijedio Madrid, potom dobar dio Europe pa sve dalje i sve luđe, stigao je do Australije.

Supruge nekih putopisaca kažu da su im muževi na putu pravi diktatori, iako su kod kuće sasvim dobrodušni, a Slaven za sebe u šali kaže da je na putu “naci” jer, s obzirom na svoj invaliditet, svaki korak putovanja mora ranije dobro isplanirati kako ne bi došlo do nečeg nepredviđenog.

Slaven je stekao pomalo oprečna iskustva vezana uz prava invalida upravo u Australiji, koja je među najuređenijim državama svijeta po pitanje prava i infrastrukture za invalidne osobe.

“Iako Australiju zovu rajem za invalide, za mene nije bilo baš tako jer oni imaju zakon da nitko zaposlen ne smije dići preko dvadeset kilograma na radnom mjestu i zato mi nitko nije smio pomoći. Na putu u najstariju australsku prašumu na svijetu, nisam mogao ući u autobus jer me nitko nije smio unijeti u autobus preko tri stepenice. Opasnost je da, ako se netko pritom ozlijedi, može imati problema na poslu”, priča Slaven.

Na kraju, morao je organizirati vlastitu, privatnu turu koju je dobio, hvali se kao i svaki putnik, triput ispod stvarne cijene.

Na Gibsonovim stepenicama na popularnoj lokaciji zvanoj 12 apostola nije smio sići jer mu je prijetila opasnost od tužbe od strane uprave parka, upozorili su ga, što nije mogao isprva povjerovati.

“A u Africi, daš čovjeku pet dolara i idemo, akcija”, komentira Slaven.

“Najviše na najmanje prostora doživio sam u Maroku. Australija je jedinstvena jer imaš osjećaj da si na drugoj planeti i kad nešto dodirneš imaš osjećaj da to prije nije nitko dotaknuo. Jordan i Egipat, pustinje, najviše su bile po mom ukusu iako je kretanje u kolicima po pustinji bilo jako teško, jer kotači upadaju duboko u pijesak”, priča.

“Zanimaju me različite kulture i ljudi, na putovanju sam stalno u pokretu, taj adrenalin me ‘šusne’ čim sletim u novu zemlju, jer se osjećam slobodno i izgubim osjećaj da sam u kolicima, nađem se u nekom imaginarnom svijetu. Kad sam tu u Zagrebu, sve postane dosadno; krevet, rutina, pisanje… Htio bih otići na neko dulje putovanje, u jugoistočnu Aziju npr. Najviše volim prirodu i ljude, istočne gradove, ali na kraju sve se svede na ljude. Volim doživjeti autentična mjesta, kao u Egiptu kada sam bio gost kod dvojice ljudi doma”, prepričava Slaven.

Zbog smanjene funkcije ruku, teško se koristi fotoaparatom, ali njegova službena stranica obiluje odličnim fotografijama koje je napravio uz pomoć suputnika.

Prošle godine dobio je električni bicikl s kojim još nije bio na putovanju, jer uza svu opremu, bicikl bi mu bio pretežak dodatni teret, pogotovo na putovanjima avionom. Bicikl, hibrid kojeg pokreće rukama, a baterija mu pomaže u kretanju, inspirirao ga je na ideju putovanja od Savudrije do Prevlake.

Projekt “Slavenovih tisuću kilometara u kolicima za osmijehe na licima” dug 950 km kreće od svjetionika iz Savudrije, u utorak, 7. rujna, a plan je završiti ga na Prevlaci. Još uvijek ima otvoren plan da put produlji do Crne Gore, do Kotora, kako bi napunio okruglih tisuću kilometara.

Slavenovo putovanje biciklom trajat će 35 dana, uz masu popratnih aktivnosti, od putovanja kajakom do predavanja, a dnevno će prelaziti od 30 do 70 kilometara uz obalu Jadrana. Pratit će ga povremeno prijatelji, fotografi i snimatelji te redatelj koji će snimiti dokumentarni film o ovom putovanju. Slavena će na biciklu ova ekipa pratiti vozeći se u kamperu, i doslovno mu čuvati leđa od brzih automobila na zavojitoj Jadranskoj magistrali.

“Cilj mi je potaknuti aktivnost i vratiti fokus na osobe s invaliditetom, promovirati hrvatsku obalu, napraviti nešto što nije nitko do sada te pokrenuti humanitarnu akciju i prikupiti 180.000 kuna (24.000 eura) za nabavku bicikala, sličnih mom biciklu, za četvero ljudi u Hrvatskoj”, kaže Slaven.

Njegov bicikl košta 40.000 kuna (5.330 eura), a elektroničke nadogradnje koštaju dodatnih 20.000 kuna (2.660 eura), ugrađene dodatno jer Slaven ne može micati prstima.

Slavenova poruka je da putovati može svatko, ako odluči odvojiti vrijeme za putovanje, financije nisu nužno problem jer put ne podrazumijeva i visoki komfor. Putovanje je način da se čovjek riješi svih tragova svakodnevice, da propita vlastiti identitet i s putovanja se vrati bogatiji za više od jedne sudbine.