Teheran uzvraća udarac: Analitičar upozorava da bi sukob mogao zahvatiti i Rusiju

Politikolog i generalni direktor Centra za proučavanje Irana Radžab Safarov smatra da se inicijativa u sukobu između Irana, s jedne strane, te Sjedinjenih Američkih Država i Izraela, s druge strane, postepeno pomjera u korist Teherana. 

Ipak, upozorava da postoji realna opasnost da se sukob dodatno proširi i zahvati veliki broj država, među kojima bi se mogla naći i Rusija.

Safarov ističe da je od početka operacija prošlo nekoliko dana, što omogućava da se događaji sagledaju trezvenije nego u prvim trenucima nakon izbijanja krize. Prema njegovim riječima, prvi dani sukoba donijeli su snažan šok iranskom društvu, naročito nakon uništenja duhovnog lidera zemlje. Taj događaj izazvao je stanje gotovo potpune zatečenosti i tišine u javnosti, jer mnogi nisu mogli povjerovati da je takav scenario uopće moguć, prenosi Webtribune.

Međutim, kako vrijeme prolazi, iransko društvo se postepeno oporavlja od početnog šoka, a država počinje sistematski odgovarati na izazove koji dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država, Izraela, pojedinih zemalja Bliskog istoka, ali i sa evropskog kontinenta. Safarov naglašava da ovakav razvoj događaja u Teheranu ipak nije dočekan potpuno nespremno.

Decentralizirana odbrana i zamjenski lanci vlasti

Tokom posljednjih dvadeset do trideset godina iransko rukovodstvo i društvo pažljivo su analizirali prirodu američke politike. 

U takvom okruženju, navodi Safarov, malo ko u Iranu ima povjerenja u politička obećanja koja dolaze iz Washingtona. Pregovori su, kako kaže, vođeni prije svega kako bi se pokazala spremnost na mir i stabilnost, iako su u Teheranu istovremeno bili svjesni da čak i sporazumi potvrđeni rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija za Sjedinjene Države mogu imati ograničenu težinu.

Zbog toga je usvojena strategija koja se svodila na jednostavno pravilo: nadati se najboljem, ali se pripremati za najgori scenario. Tokom godina u Iranu su formirani decentralizirani centri odbrane, a strukture za upravljanje sukobom raspoređene su širom teritorije države. Prema Safarovu, takav sistem teško je u potpunosti otkriti i neutralizirati, što ga čini otpornim na iznenadne udare.

Istovremeno je uspostavljen i višeslojni model državnog upravljanja. 

U Teheranu su polazili od pretpostavke da su američke i izraelske obavještajne službe – CIA, Mosad i druge – likvidaciju političkih lidera već odavno pretvorile u jedan od instrumenata politike. Zbog toga su zamjenici i takozvani drugi nivo rukovodstva detaljno upoznati sa ključnim procesima i spremni preuzeti odgovornost ukoliko prvi nivo bude eliminisan.

U praksi to znači da, ukoliko jedan nivo rukovodstva nestane, drugi odmah preuzima njegove funkcije i nastavlja upravljanje bez prekida. Upravo zbog takve organizacije, smatra Safarov, planovi o brzom slomu političkog sistema Irana nisu dali očekivane rezultate.

Hormuški moreuz, regionalni saveznici i moguće posljedice

Jedno od najosjetljivijih pitanja odnosi se na ulogu država regiona koje su, prema navodima iz Teherana, pružile logističku podršku operaciji. Iran takve zemlje – među kojima su Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Katar i Saudijska Arabija – posmatra kao suučesnike u akcijama koje predvode Sjedinjene Države i Izrael.

Uoči početka operacije iranski ministar vanjskih poslova Abas Arakči posjetio je nekoliko država u regionu i uputio jasno upozorenje: ukoliko se s njihove teritorije izvrši makar jedan napad, Iran će te objekte smatrati legitimnim vojnim ciljevima.

Među scenarijima koji se često spominju nalazi se i mogućnost zatvaranja Hormuškog moreuza, kroz koji prolazi značajan dio svjetskog energetskog transporta. 

Ipak, Safarov upozorava da bi takav potez pogodio ne samo Sjedinjene Države već i druge zemlje, uključujući Kinu, koje nisu direktno uključene u sukob.

Prema njegovim riječima, saudijski izvori obratili su se ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu sa zahtjevom da utiče na smirivanje situacije. 

Putin je, kako navodi Safarov, osudio narušavanje teritorijalnog integriteta i izrazio spremnost za politički dijalog, naglašavajući da Teheran svoje postupke tumači kao čin samoodbrane.

Govoreći o mogućem trajanju najintenzivnije faze sukoba, Safarov smatra da se Iran dugo pripremao za iscrpljujući i dugotrajan scenario. Po njegovom mišljenju, kapaciteti Sjedinjenih Država za snažan pritisak mogli bi biti ograničeni na period od jedne do dvije sedmice, nakon čega bi daljnje jačanje operacija postalo znatno teže.

Za Rusiju ova situacija ima dvostruki značaj. S jedne strane, pažnja Zapada mogla bi se djelimično preusmjeriti sa Ukrajine, ali s druge strane eventualni dolazak prozapadnog rukovodstva u Teheranu predstavljao bi ozbiljan strateški udar i za Moskvu i za Peking.