Teška Ismetova sudbina tjera suze na oči: Sakuplja plastiku i željezo, njegova supruga ne vidi, ne kreće se, sama ne može jesti

Teška i potresna životna priča dolazi iz sela Župča kod Breze.

Tamo živi Ismet Ajanović koji u svom domu obavlja sve poslove i brine se o nepokretnoj supruzi.

Prepušten je sam sebi, nema nikakve pomoći, ali ni trenutka da se odmori u vlastitom domu, jer briga za suprugu traje 24 sata dnevno.

Njih dvoje žive u kući koju je on kupio prije 50 godina.

Kako priča za emisiju “Ispuni mi želju”, do rata je radio u preduzeću “Udarnik” u Brezi, zatim je više od četiri godine proveo u Armiji RBiH. Nakon rata je čak 18 godina bio na čekanju, gdje je dočekao penziju koja iznosi oko 380 KM.

Sakuplja plastične flaše i limenke kako bi uspio obezbijediti barem ono osnovno, a to su pelene za suprugu i platiti ženu koja će joj pomoći u kupanju i presvlačenju

• Supruga niti vidi, niti se može kretati, niti jesti sama. Već godinu dana je u takvom stanju – govori on.

Još uvijek nije dobio odobrenje za pelene i njegu.

• Kad god dođeš, izganjaš jedan papir, kažu drugi zastario, i tako u krug. Nema ništa… Nije lako, ali ja malo i pomognem ovako… Jedino mi je teško pranje veša. Mašina se pokvarila, pravio tri puta, otišlo 200 maraka. Sad moram kupiti novu, ali nemam odakle. Krpimo dan za dan – priča.

On se na zdravlje ne žali. Kaže da je dobro, osim što su ga sustigle godine, 67 punih.

• Mogu se kretat i pomalo hodati. Ali koliko god mogu nešto da uradim, ne mogu od supruge. Ne mogu više od sat, sat i po biti odsutan – rekao je Ismet.

On i svastika jedini brinu o njegovoj supruzi. Snaha ima troje djece i od njih ne može stići.

Sin mu ponekad dođe i pomogne oko poslova, ali finansijski ne može, jer i sam ima djecu koju treba hraniti. Osim toga, radi kao pekar u noćnim smjenama, pa po danu spava.

Imali su još kćerku koja je umrla od karcinoma sa 23 godine.

Sakupljajući limenke, plastiku i željezo Ismet sakupi 100 do 150 KM mjesečno. Da bi toliko zaradio, mora sakupiti pun kamion plastike. Željezo ipak nešto bolje prolazi.

Ipak, Ismet je zadovoljan. Kaže dobro mu dođe.

• Idem po selu. Imam jedno stotinjak ljudi koji tako prikupe plastiku, zakače na ogradu, ja prođem i pokupim. Imam fin komšiluk, a i ja sam sa svakim fin – govori on.

U suzama se zahvalio svima koji su mu pomogli, i na kraju istakao da mu nije lako, ali da je ipak njegovoj ženi teže.

• Nadam se da će doći neki bolji dani… – kazao je Ismet.