Teški dani za penzionere: Samo novac otvara vrata…

Procjenjuje se da u BiH živi oko 700.000 penzionera, od čega ih je oko 400.000 u Federaciji. Njihov položaj je težak, a zavisno od kantona do kantona on biva još i teži.

Kratka lista

– U Unsko-sanskom kantonu imamo 22,5 hiljada penzionera, od toga 50 posto njih prima minimalnu penziju od 538 KM. I da, naši penzioneri su na devetom mjestu u prosjeku penzija među deset kantona. Znači iza nas je samo Livno, sa neznatno manjom penzijom od prosječne, kaže nam Mirsad Terzić, predsjednik Saveza udruženja penzionera iz Bihaća.

Ne samo da su im penzije manje nego i lijekove moraju da plaćaju skuplje.

– Po Zakonu o zdravstvu u Federaciji esencijalne liste po kantonama trebale bi se izjednačiti sa listama Federacije. Međutim, ona u USK-u se ne usklađuje da bi sadržavala 500 navedenih lijekova kao u Sarajevu, nego se to kod nas svelo na 130 lijekova sa tendencijom skidanja nekih sa esencijalne liste A i B, priča Terzić.

Decenijama u ovom kantonu esencijalne liste trpe posljedice borbe dobavljača lijekova za prevlast na tržištu, pri čemu je profit uvijek ispred empatije prema penzionerima.

– Ja to već šest godina kao predsjednik Kantonalnog saveza penzionera gledam. Apotekarski lobi je toliko jak da mijenja ministre zdravstva po svojim željama, kaže Terzić.

Kada su u pitanju liste čekanja, penzioneri se tu tretiraju kao bilo koje druge “mušterije” zdravstvenog sistema, a samo novac otvara vrata.

Duga potraga

– Za preglede kod kardiologa, ultrazvuk i druge, čeka se po tri mjeseca, zato što se još nosaju teke i pišu liste u ovom vremenu softvera i programa koje treba da uvodimo. No, mi se vraćamo 50 godina unazad, tvrdi Terzić.

Penzioner Ifet B. nedavno je sahranio suprugu, a potraga za stručnim ljekarom trajala je dvije godine.

– Već je kasno, rekao mi je, karcinom je metastazirao i operaciju ćemo obaviti, ali nemojte da se nadate, jer možemo samo da uzmemo biopsiju da potvrdimo ovakvo mišljenje. Bio sam mu zahvalan čak i za loše vijesti, jer toliko vremena je prošlo da nam niko nije htio reći dijagnozu u lice, nego su nas samo slali dalje, priča nam Ifet.

Ovakvih slučajeva je mnogo.

– Tako prolaze ne samo penzioneri nego i građani. Mi u Bihaću imamo udruženje pacijenata oboljelih od karcinoma dojke. Većinom su to penzionerke. One nemaju nikakvu pomoć od države, a plaćaju veoma skupe lijekove, naglašava Terzić.

Oslobođenje