“Teško je gledati svog najmilijeg kad ga ubija, kad ga pati…”

Na lokalitetu Trnova, između dvije breze, ubijena su četvorica od šestorice Srebreničana koji se vide na snimku koji je prvi put objavljen na suđenju Slobodanu Miloševiću.

Ubijenima je pucano s leđa, pojedinačnim hicima. Žrtvama na tlu počinioci su potom iz neposredne blizine pucali u glave.

Potom su dvojica najmlađih, četvoricu ustrijeljenih, prenijeli njihova tijela na lokalitet jedne kuće.

Dvojica Srebreničana koji su prenosili tijela strijeljani su od strane pripadnika Škorpiona.

Najmlađa žrtva bio je Azmir Alispahić – imao je svega 16 godina, godinu stariji bio je ubijeni Safet Fejzić, a Dino Salihović dvije godine stariji. 25 godina ima je Juso Delić, a po 35 i 36 Smail Ibrahimović i Sidik Salkić. Poziv da sa gledaocima N1 podijeli svoju potresnu priču, suprugu ubijenog Juse, Vahidu Delić zatiče u Njemačkoj. Brojna su pitanja na koja očekuje odgovor od presude Stanišiću i Simatoviću.

“Nadam se da je Hag utvrdio odakle su naše žrtve koje su Škorpioni pobili preuzeti, od koga su preuzeti, ko stoji iza toga? Vjerujem u Hag i njihove presude dosadašnje. Nadam se da će i u ovoj presudi biti pravde pa koliko-toliko. Mada nama nikad niko naš bol, tugu ublažiti ne može“, ispričala je Vahida Jusić.

Prvi susret sinova s ocem bio je onaj s njegovim tabutom i posmrtnim ostacima na kolektivnoj dženazi u Potočarima 11. jula, priča Vahida, naglašavajući kako je Jusino tijelo sahranjeno nekompletno. Ovih dana očekuju po treći put identifikaciju kostiju pronađenih u novoj grobnici. Osim supruga, Vahidi je ubijen maloljetni brat u zaštićenoj zoni UN-a, kao i njena sestra sa dvoje djece, jedno od četiri godine, drugo 11-mjesečna beba.

“To se bol i tuga ispričati ne može, to samo mi znamo koji to patimo, moj je brat ubijen iz klupe, ali ne vidim njegovu smrt, mada je imao samo 17 godina, ali muževu smrt vidim i uvijek nas proganja ta tragedija koju smo doživjeli. Teško je gledati svog najmilijeg kad ga ubija, kad ga pati, kad mu lice ne možeš prepoznati od krvi i bola… uz zadnjim momentima kada su vodu tražili nisu im dali ni vode, teško se s tim suočiti, teško je vidjeti to sa svojim najmilijim. Njih su ubili mecima, a mi smo ubijeni ovako. Mi živimo samo što ima da živimo, naš provod, naše veselje je nestalo ‘95. naše su žrtve svake minute nama u glavi, one su sa nama kuda god da krenemo, oni su sa nama nikada ih zaboraviti niti izbrisati ne možemo, a ni zaboraviti tragediju koju su doživjeli i sa kojom smo se mi suočili“, naglasila je Jusić.

Prostor na kojem su ubijena šestorica Srebreničana zarastao je žbunjem i visokom travom. Tek jednom godišnje porodice ubijenih, članovi brojnih udruženja i neformalnih grupa organizovano obilaze ovo područje. Iako rijetko, ipak ima i individualnih posjeta kažu nam osamdesetogodišnjaci Bajro Bašić i Muharem Eminović, koji u blizini lokacije Godinjskih Bara imaju vikendice.

“Mnogi ljudi dolaze mimo godišnjice, zastanu gore kod mene i kod hadžije Bajre i tu dobiju prave informacije. Ljudi su puni suza, dođu umiju se, uzmu vode i onda odozgo do ovdje prođu, i vidimo na njima da su baš žalosni, kaharli, a što se tiče pravoslavaca Srba, mi sa njima živimo kao i prije rata. Našli smo se, pomažemo se, razgovaramo, dolaze, odlaze, imaju i mnogi od nas prijatelje pravoslavce. Ti što nama dolaze – njihova je ona riječ ‘nije nam ovo trebalo’ i nije trebalo, ali je bilo“, istakao je Muharem Eminović.

“Poznat nam je ovaj slučaj, prvo na filmu što smo gledali tad smo bili ono odmah poslije. To je da Bog sačuva, kad je prikazan onaj film, i ovdje kad se dođe svi su u suzama, plaču i prouči se ovdje mevlud i tehvid, tako da ne bi trebalo zaboraviti ovo, jer ovo je Srebrenica broj jedan, a Srebrenica broj dva na pravom mjestu“, naglasio je Bajro Bašić.

Bajro i Muharem ne kriju gorčinu koju osjećaju svakog puta kada prođu pored ovog mjesta, koje je njima bilo teško prepoznati nakon ratnih dešavanja.

“Sve se to izmijenilo, kao da ništa bilo nije. Ovo je sve bilo gomila i žarište, sve žarište i ništa nije bilo. Prepoznao sam ovu kuću ovdje kada su ova dvojica mladića njih prenosila, ja sam odmah prepoznao i rekao da je to od Gluhića Nusreta kuća, on je advokat bio. Njih su prenijeli prvo tamo kad su pobili, a ovu dvojicu mlađih pobili su u ovoj ovdje kući. Tako da je to užas jedan bio. Nema ko se nije naježio i ko nije zaplakao poslije onog filmskog prikazivanja“, dodao je Bašić.

“Ljudi pričaju razne priče, a slika pokazuje sve. Mi možemo dobacivati, dograđivati, ali to je slika ružna koja je obišla maltene cijeli svijet, potresla je cijelu Evropu, pa i mnoge Srbe u Srbiji. To je mladost jedna, djeca koja ne znam jesu li imali i 18 godina“, naveo je Eminović.

Počinioci zločina kod Trnova su uhapšeni u Srbiji i Hrvatskoj i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Komandant “Škorpiona” Slobodan Medić Boca bio je osuđen na 20 godina zatvora, a njegov brat Branislav Medić na 15 godina. Petru Petraševiću, koji je priznao krivicu, izrečena je zatvorska kazna od 13 godina. Milorad Momić u Hrvatskoj je osuđen na 15 godina zatvora, kao i Slobodan Davidović. Slobodan Medić je 2014. godine s cijelom porodicom poginuo u saobraćajnoj nesreći u Srbiji, za vrijeme slobodnog vikenda na koji je bio pušten sa izdržavanja kazne. Tužilaštvo u Hagu za zločin u Trnovu, na osnovu rukovodećih funkcija, tereti i Simatovića i Stanišića. Zastupnik odbrane je negirao optužbu da je Stanišić odgovoran za jedan od najtežih zločina. Stanišić je, po odbrani, osudio streljanje hiljada zarobljenih muslimana u Srebrenici, u julu 1995, pitajući se ko je i zašto naredio takvu „ludost“.