Teško se mijenjamo i ne prihvatamo alternative: Gorivo nikad skuplje, ali volana se ne odričemo

Iako su cijene goriva na rekordnom nivou, a proljetno vrijeme idealno za vožnju bicikla, građani i dalje ostaju vjerni automobilima, prihvatajući bez pogovora preskupo gorivo i gradsku gužvu kao nerješivi izvor stresa. Ostaje nam ona stara da se mijenjamo tek kada nam “dogori do nokata”.

Rast cijena goriva već sedmicama opterećuje kućne budžete, ali uprkos tome, svakodnevne navike građana ostaju gotovo nepromijenjene.

Mnogi građani se oslanjaju na javni gradski prijevoz, ali se rijetko ko odlučuje za neku drugu, ekonomičniju, praktičniju i zdraviju alternativu.

Kolone automobila i dalje ispunjavaju gradske ulice, parkinga nema ni za lijeka, a alternativni načini prevoza sporadično privlače pažnju. Tek poneki građanin zavrti pedale bicikla, dok ih je nešto više na električnim romobilima – valjda im je lakše okrenuti ručni zglob nego “pedalati”.

Simbolična slika napuštenog bicikla, zaboravljenog uz ivicu ceste, možda najbolje oslikava naš odnos prema promjenama. Iako biciklizam nudi ekonomičniju i ekološki prihvatljiviju opciju, čini se da ga većina i dalje doživljava tek kao rekreativno rješenje, a ne kao stvarnu alternativu.

Razlozi za to su brojni. Nedovoljno razvijena infrastruktura, poput biciklističkih staza, nesigurnost u saobraćaju, ali i duboko ukorijenjene navike, otežavaju prelazak na drugačije modele kretanja. Automobil je i dalje simbol komfora, ali i nužnosti u svakodnevnom životu.

Ko hoće i želi, taj će se prilagoditi uprkos vidljim nedostacima. Međutim, na masovnost bicikliranja i razvijanja te kulture, recimo, teško da ćemo pristati. Čini se da malo ko ovdje više vjeruje u poslovicu da je u zdravom tijelu zdrav i duh. Taj dio nam konstantno izostaje s radara, ali ne i Holanđanima, Dancima, Nijemcima i većini Evrope.

Ipak, pitanje koje se sve češće nameće jeste: “Koliko dugo ćemo moći ignorisati realnost?” U uslovima stalnog rasta svih troškova, a ponajviše goriva, prilagođavanje više ne djeluje kao izbor, već kao potreba. I ne samo to, gužve u jutarnjim i poslijepodnevnim satima ostaju izvor dnevnog stresa. Čini se, može gorivo koštati i 10 KM po litru, ali navike i komfor, koji pruža vožnja u automobilima, ostaju.

Možda upravo slika ostavljenog bicikla na jednoj od najprometnijih sarajevskih ulica nije pravi znak nezainteresovanosti za promjene. Vjerovatno nije niti podsjetnik na propuštenu priliku, već na onu našu poznatu boljku da se prilagođavamo tek kada nam “dogori do nokata”.

Klix