Ti i tvoj momak ste par, a ne ti, tvoj momak i svijet oko vas

Dani sa mirisom proljeća u sebi uvijek nose dozu veselijeg i sretnijeg. Pa mi neka radost ponese korak i evo me šetam Vilsonovim od fakulteta do kuće. I svaki put ne mogu da odolim a da krajičkom oka ne odmjerim parove po klupama. Imam osjećaj da svaka klupa svoju priču priča, a kad vidim neko dvoje tako sretnih, nasmijem se i ja. Osmijeh je sadaka, jedan trenutak tog dana je odmah ljepši, pa zašto da ne.

I tako hodajući, nevješto skrivajući radoznali pogled, vidjeh kako neki momak čvrsto drži djevojku za ruku, a njoj i nije baš prijatno. „Tuđa posla“, pomislih, ali u tom se zaori cijela ulica riječima: „Nećeš ti nigdje bez dopuštenja, jesi me čula?“ Grubo zvuči. Okrenuh glavu i nastavih a bujica misli svrati do moje glave i eto belaja. Ne mogu da znam ko i zašto je kriv za vrištanje na ulici i stiskanje ruku. Najmanji problem je u tome. Veći problem za djevojku nastaje u trenutku kad ostane sama, onako sablasno sama, pa nije sigurna šta uraditi. Poslušati njega i voditi njegov život uz njegova pravila, jer joj je teško podnijeti svađe i njegovu ljutnju? Ili jednostavno tjerati svoje, pa gdje završi, završi, s njim ili bez njega? Odgovor je logičan i svaki feministički nastrojen pojedinac sa strane glasno će se odlučiti umjesto nje: „Budalo jedna šta bi sebi dopustila, jesi li normalna?“ Sve bi to bilo lijepo da se malo srca ne umiješa u sve, pa ljubav i ono čime ona njega smatra i osjeća vuče na jednu stranu, a pamet i ljudi oko nje na potpuno drugu, razumnu. Najlakše je svakog osuditi, a šta biva s vama kad se nađete u istoj ili sličnoj situaciji? Šta odlučite? Borite li se za sebe ili protiv sebe? Na kraju, kad potisnete ono „šta će svijet reći“ i ostanete baš tako sami sa sobom i svojim osjećajem ljubavi, šta odlučite i šta sakrijete od sebe i svijeta? Svijet nit živi tvoj život, nit hoda tvojim koracima, pa ne zna ni pola onoga što misliš i osjećaš, a ti se, čovječe, toliko brineš šta će svako od njih pomisliti o tebi, dok osoba o kojoj se trebaš brinuti, osoba koju voliš, poteže tvoju ruku bez tvoje reakcije. Zašto bez tvoje? Zato što i nije tvoja. Izopačena je tuđim mišljenjem, i najgore od svega, općeprihvaćenim. Gdje si ti, tvoja ličnost i ono što jesi u svemu tome? Dok stojiš povučena za ruku i slušaš povišeni ton, trgni se i uradi samo ono što želiš da uradiš, ono što osjećaš. Ako vjeruješ da si se duboko negdje i davno nekad zaljubila u osobu koja nije ta koja te vuče za rukav, povuci ti njegovu ruku i natjeraj ga da se sjeti ko je bio, ko si ti, šta mu značiš ti, kako ga voliš i koliko mu vjeruješ. Traži da te razumije, traži prostora za sebe i svoj život pored njegovog, usporedni, zajednički. Neće to pasti s neba, niti doći samo od sebe i neće ti on misli pročitati dok želiš ovo ili ono i drugaricama se žališ da je ovakav ili onakav ali eto „ti njega voliš, pa on treba skontati sam“. Ne, neće nikad skontati dok ne sjedneš prekoputa njega, uzmeš ga za ruku, objasniš prosto i jednostavno bez izmotavanja, pa ga onda za tu istu ruku povuci i poljubi. Ako opet odluči povisiti ton i ne upali? Pa ništa, poslušaj svijet i bježi, jer ako ne umiješ razgovarati s njim, ne umijete se ni voljeti, zaglavit ćeš dublje i dublje.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE