Trenutak u kojem tuga voljene osobe postane tvoja

Ovi dani kad ništa ne napišem čine se kao da traju cijelu vječnost, a zapravo prođe svega dva dana. Odavno ništa ovakvo ne napisah ali posljednjih dana previše se nekih preslatkih misli mota po mojoj glavi da ih ne bi na neki način zabilježila, pa evo… meni za pouku, za budućnost, za njega.

U subotu ujutro, dok sam šetala prema faultetu, ti koraci su zvučali baš kao i svi drugi, ali ono što zasigurno znam jeste da osjećaj u meni nije bio onaj isti, kao svaki drugi. Ovaj put su moji koraci zvučali tupo i isprazno, njihov eho se odbijao od zidove okolnih zgrada i vraćao se do mene kao poziv za put u samoću. U tom momentu je još i neki vjetar zapuhao, a ja se onako sama i naizgled smirena stisnula sama uz sebe, tako lako… Osjetila sam kako mi se rebrene kosti dotiču sa onim na rukama i osim novonastale mršavosti osjetila i neku hladnoću, ne izvana, jer je vjetar bio prilično topao, nego iznutra… Osjetila sam se previše usamljeno i krhko, a prostor između mojih prstiju bio je tužno prazan..a u grudima, ih, kao da sam čula neki tihi vapaj: “Ama ne puštaj ga, ne diži ruke“, tihi, zato što glasniji nije smio biti, inače bi taj vapaj izazvao buru osjećaja i borbe sa samom sobom, a gore borbe, vjerovatno nema. Poželjela sam ga u tom momentu čudno i neobično i sjetno i željeno i na svaki mogući način koje je to moje srce moglo pojmiti. I u tom trenutku znala sam da ga volim, baš volim.

A par sati kasnije, poželjela sam da moj dodir ostane okamanjen na njemu. Toliko sam uživala kada sam ga mazila po licu i obasipala poljupcem za poljupcem, toliko sam uživala kada sam vidjela onaj pogled topao, mio i prepun ljubavi, da se moje srce ispunilo nježnošću u sekundi iii kada bi se ikad izmislio fotoaparat koji može da zabilježi pogled na ove oči, ja bih bila prva osoba koja bi ga platila cijelo bogatstvo ako treba, samo da mu pokažem i dokažem kako ja njega vidim i kojom ljubavlju i strašžu moje srce vrišti u naizgled beznačajnom momentu. I tih par sati kasnije, još jednom sam poželjela da ga makar jedno stoljeće čuvam tako u zagrljaju i sve njegove probleme tako riješim. Poželjela sam da ta noga koja ga zadnjih dana boli i da ta operacija koja se mora desiti, nekim čudom ispari. Poželjela sam da makar pola te boli ja podnesem.  I baš u tom momentu, opet sam znala, znala sam da ga volim, baš volim.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE