Tuđa patnja kao materijal za identitetske bitke

O narodima, pa i o trima bosanskohercegovačkim, ne može se govoriti personificirano, kao da se radi o jednom tijelu čija glava misli i osjeća kolektivno. Ipak, dopuštajući jednu nepreciznu generalizaciju za potrebe ovog članka, utemeljenu na raspoloženju dominantnih politika i medija, možemo reći da je fascinantna potreba triju bh. naroda da svaku stvar na svijetu, od ratova na Kavkazu i Bliskom istoku do američkih predsjedničkih izbora i borbi bjelosvjetskih MMA boraca u kavezima, nastoje predstaviti kao natjecanje između sebe, jednih protiv drugih. Ako se događaj ne može uklopiti u tu matricu, onda mu se i ne posvećuje puno pažnje.

Piše: Franjo Šarčević

Drugim riječima, ovdašnjim Hrvatima, Srbima i Bošnjacima – i ne samo njima, da budemo pošteni, jer problem je globalne naravi – nesreća i muka mnogih ljudi diljem svijeta važna je i interesantna u onoj mjeri u kojoj im može poslužiti kao materijal za identitetske bitke. Ako je sukob primjerice takav da u njemu sudjeluju različite religijske zajednice, onda on ide u kategoriju zanimljivog. U tom slučaju napreduju kampanje po društvenim mrežama, te vijesti zauzimaju naslovne stranice i taj rat prerasta u svjetski rat hladnog tipa, koji se vodi tastaturama, političkim saopćenjima i performansima sa zastavama, s milijunima zgroženih (ili trijumfalnih) reakcija koje prate svaku pristiglu vijest.

Ono, pak, što se ne može uklopiti u shemu „zli i moćni oni protiv nevinih i nemoćnih nas“ brzo se raspline u eteru kao još jedna agencijska vijest iz crne kronike i iz 24. minute dnevnika.

Jedan od takvih sukoba kome se pridaje najviše pažnje, kao što se toj maloj tački svijeta inače pridaje višestruko više pažnje nego ijednoj drugoj, jest izraelsko-palestinski. Rat koji se vodi ovih dana jest strašan, deseci nevinih ljudi stradavaju, strah i očaj vladaju Izraelom i Palestinom, a kao i svaki put u posljednjih nekoliko ratova najgore prolaze stanovnici Gaze.

No, ovaj tekst nije o tom ratu niti o izraelsko-palestinskom problemu – niti bi se u granicama jedne kolumne išta korisno o potonjem moglo kazati. Ovaj tekst je o nama i o našoj potrebi da jedan takav rat na simboličkom planu presenemo u svoje dvorište, kako bismo imali još više razloga za međusobnu mržnju i nepovjerenje.

U tom i samo u tom ključu treba gledati akcije u Banjoj Luci i u dijelu Mostara kojima se vješanjem ili projekcijom izraelskih zastava daje „podrška“ toj državi. Razlog zbog kojeg se to radi jest oponiranje Sarajevu i Bošnjacima, koji su jednoglasni u podršci Palestini, što se također manifestira isticanjem odgovarajućih zastava.

Bez obzira na militantnost Hamasa i njegovu ideologiju mržnje, koji na izraelske gradove ispaljuje rekordan broj raketa – koje srećom bivaju većim dijelom uništene prije nego padnu zahvaljujući sustavu proturaketne obrane, jasno je tko je u ovoj situaciji u poziciji veće moći. To su izraelska država i vojska. Samim time, one snose najveću odgovornost i krivnju za ovaj rat, proizvode više nepravde, uzrokuju najveći broj žrtava i ne zaslužuju da im se iskazuje podrška. To bi trebalo biti jasno. Međutim, ako mislite da ovoliki izrazi solidarnosti s Palestinom (dosljednih jedinki ima i njima ide svako poštovanje) potječu iz ljudske potrebe da se bude uz slabije i nemoćnije, a ne iz nečega drugoga, možete to testirati s nekoliko jednostavnih pitanja.

Recimo, kako to da se u ratu koji se jesenas vodio između moćnog Azerbejdžana, kome su pomogli Turska i Izrael – da, Izrael, dobro ste pročitali – protiv slabašnih Armenaca, zauzimala uglavnom strana moćnijeg, koji je tako nadmoćan brzo izvojevao trijumf i riješio „armenski problem“? Da li se tu možda išlo po liniji religijske pripadnosti?

Drugo, ako je patnja svih nevinih ljudi jednako važna, kako je većini uspjela da promakne agencijska vijest da je u Jemenu, državi na Arapskom poluotoku, tokom višegodišnjeg sukoba između različitih muslimanskih grupa koji još traje, popraćenog agresijom i stalnim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, samo od gladi i samo u jednoj godini stradalo više od 50.000 djece? Je li sveopća ravnodušnost na činjenicu da se u Jemenu događa najveća humanitarna kriza na svijetu i da tu trenutno stradavaju djeca više nego igdje u svijetu, ne samo od gladi nego i od bombi, posljedica toga što nam ratovi i patnje u kojima nemamo za koga „navijati“, koji nisu u šablonu „mi i oni“, ne potresaju srca i ne mame suze? Da li bi bilo drukčije da su Jemenci npr. kršćani, ili da su Saudijci npr. Židovi? Odgovor se sam nameće.

Patnja jednih ne umanjuje patnju drugih, kao što ni patnja jednih ne opravdava patnju drugih. Patnja ljudi u Gazi čiji bližnji gube živote jednako je stvarna kao i onih u Jemenu i svugdje u svijetu gdje do patnje dolazi. Pred njom moramo biti skromni i skrušeni, poštujući jedinu svetinju – a to je dostojanstvo ljudskog života. No, još jedanput, ovaj tekst je tu da postavi pitanje svakome od nas: koliko su naše empatije stvarne i iskrene i da li izviru iz općečovječanskih obzira – ili pak iz nečega zlokobnijeg, što služi mobilizaciji protiv arhetipskih neprijatelja? Svako bi trebao sa sobom vidjeti kako mu stvari stoje i kojim motivima je vođen.